|
Kratka biografija Thomasa Morea
 Thomas More (1478-1535) bio je jedan od najistaknutijih predstavnika engleskog renesansnog humanizma. Bio je pravnik, teolog, filozof, govornik, pjesnik, povjesničar, znanstveno kompetentan intelektualac, izvrsno je vladao grčkim i latinskim jezikom. Pisao je najviše na latinskom jeziku, kao jeziku onodobne obrazovane Europe, ali, za sunarodnjake, pisao je i na engleskom jeziku. Prema svim povijesnim izvorima Thomas More je bio izuzetno plemenit čovjek: duboko istinoljubiv, čovjekoljubiv, principijelan. Bio je savjest Engleske svoga vremena. Težio je korjenitom poboljšanju svih ljudskih stvari, ali je pri tome preferirao strpljivost, skromnost i oprez. Vjerovao je u učinkovitost dobrog odgoja i obrazovanja te dobrih zakona. Kao kraljevski upravitelj distrikta sudio je nepristrano i pravedno. Postavši za kralja Henrika VIII lordom-kancelarom, radije je izgubio prestižnu državnu službu (koju je, uostalom, bio prihvatio tek na uporno nagovaranje kralja), čak i život, nego da se odrekne nadnacionalne crkve neovisne o svjetovnim vlastima. More je bio protivnik svakog oblika državnog nasilja, ekspanzionizama, kulta vladara, apsolutnosti vladareve volje, amoralnih političkih postupaka. Bio je protivnik najrazličitijih grubljih ili profinjenijih metoda pljačkanja naroda od strane elite. Katolička crkva je Thomasa Morea 1935. godine proglasila svetim, socijalisti i komunisti smatraju ga jednim od idejnih začetnika socijalizma i komunizma. Ipak iznad i više od svega Thomas More bio je humanist. Njegovo najvažnije djelo opis je zamišljene idealne države "Utopije" (Nepostojeće zemlje, Nigdijevog, Nigdine).
Iscrpni prikaz života i djela Thomasa Morea
"Posvuda vidim zavjeru bogatih, koji se, tobože za račun i u ime državnih interesa, bore jedino za svoje osobne interese. Smišljaju i izmišljaju sva moguća sredstva kako će, najprije, bez opasnosti sačuvati sva dobra što su ih na nepošten način stekli, a zatim, kako će po što nižoj cijeni unajmiti i iskoristiti rad i trud sirotinje."
Thomas More (1478-1535) bez sumnje je jedan od najistaknutijih predstavnika engleskog humanizma. Književnici cijene engleska djela Thomasa Morea kao uzor rane engleske proze, za marksiste - More je najveći čovjek humanizma, za Katoličku crkvu - More je svetac, za sve plemenite ljude - Thomas More je jedan od najvećih značajeva engleske i europske povijesti. Erazmo Roterdamski usporedio ga je sa Sokratom. William Shakespeare je bio pod odlučnim Moreovim utjecajem, koji još nije do kraja razjašnjen.
Rodio se 6. veljače 1478. godine u londonskoj građanskoj obitelji. Njegov otac, John More, ženio se četiri puta i imao je šestero djece, od kojih dvoje mlado umrije (njegov sin Thomas imao je četvero djece - tri kćeri i jednog sina). Otac mu je bio vrlo autoritativan, a nije, kao potom ni njegov sin, konzumirao alkoholna pića. Thomas je najprije bio đak u školi sv Antuna, pučki rečeno "prase sv. Antuna", a zatim paž na dvoru kardinala Mortona, kod kojeg je stekao prvo obrazovanje je. Kardinal je bio vrlo obrazovan čovjek, naklonjen, humanističkim idejama. On je mladog Thomasa uveo u svijet novih ideja koje su u to vrijeme u Europi nicale na sve strane. Solidno humanističko obrazovanje stekao je potom na Oksfordskom sveučilištu. Oksford je u to doba bio humanistički centar Engleske. Na tom sveučilištu djelovali su najistaknutiji rani engleski humanisti (mnogi od njih bili su svećenici), a vrlo često se na njemu zadržavao i prvak europskog humanizma - Erazmo Roterdamski.
More se s oduševljenjem predao humanističkim studijama, upoznao je vrlo dobro oba klasična jezika, klasičnu grčku i rimsku književnost kao i mnoge suvremene humanističke pisce. U tom razdoblju More prevodi pjesme Lukijana iz Samostate ("Voltairea antike"), biografiju i neka djela Pika dela Mirandole, istaknutog talijanskog humanista XV. stoljeća. More se vrlo rano sprijateljio s Erazmom Roterdamskim. Upravo u Moreovom domu Erazmo je napisao čuvenu "Pohvalu ludosti", koju je posvetio Moreu. Kasnije je Erazmo uzeo na sebe pripremu jednog od najboljih izdanja čuvenog Moreova djela "Utopija", koje je izašlo u Baselu 1518. godine, ilustrirano crtežima Holbeina (uz Dürera najglasovitijeg tadašnjeg slikara). Erazmo je okarakterizirao Morea kao čovjeka plemenitih osjećaja, prožetog čovjekoljubljem, istinoljubljivog, dosljednog, čovjeka čvrstog karaktera, samostalnog i nesavitljivog.
Thomas se kolebao između ređenja i pravne karijere svoga oca. Nakon studija na Oxfordu Thomas je živio četiri godine u Londonu, gotovo redovnički. Sudjelovao je u životu samostana koliko je to kao već zaposleni student prava mogao, premda nije položio redovničke zavjete. Njegov otac nije želio da mu sin postane svećenik, ali i on sam se uskoro uvjerio da za nj nije samostanski život.
Thomas se oženio 1503. godine starijom kćerkom gospodina Colta iz Essexa, premda mu se mlađa kćerka više sviđala. Jane je tada imala 17 godina, a živjela je bila na gospodarstvu gotovo ni u čemu poučena. More je nastojao u njoj probuditi zanimanje za knjige i za glazbu, tražio je da za vježbu ponovi smisao propovijedi koje je slušala... Svoje kćeri Thomas će potom puno bolje pripremiti za udaju.
Godine 1511. More je ostao udovac. U roku od jednog mjeseca ponovno se oženio, kako mu kuća i djeca ne bi bili nezbrinuti. Udovica Alice imala je 40 godina kad se udala za Thomasa, a Thomas je bio 8 godina mlađi. Alice je bila iz srednjeg staleža, s razvijenim majčinskim osjećajem, sa smislom za šalu, učila je svirati i pjevati uz lutnju i virginal.
Obiteljski život mu je proticao u vrlo ustaljenom redu. Još na Oxfordu privikao se na kratak san. Štoviše, nosio je kostrijet - košulju od grube dlake - i spavao na daskama s kladom kao jastukom. Provodio je samostanski život u svijetu, te je nastojao u njemu ostvariti ideal kartuzijanske strogosti. Čini se da je Thomas svakoga jutra ustajao u dva sata. Od dva sata u noći do 7 sati on bi molio i studirao, a onda bi probudio ukućane, svi bi zajednički izmolili litanije svih svetih i sedam pokorničkih psalama, a iza toga bi sve prisustvovali misi. More je često posluživao kod oltara i ispovijedao se. U kući se lijegalo na počinak vjerojatno oko 8 sati navečer. I uvečer u kući Moreovih redovita je bila zajednička molitva.
Životni doživljaj da svi umiremo prvi je i osnovni sadržaj koji je apsorbirao Moreove misli u koliko su zapisane. Ako izuzmemo "Utopiju", jedva se može naći stranica u Moreovim spsisima koja ne vodi ovoj središnjoj činjenici. More je volio hodočašća te je, za razliku od većine sunarodnjaka, običavao pješke ići u prošteništa u okolici Londona.
Sve je to doprinijelo neobičnoj usklađenosti Thomasovog karaktera. Njegovi se ukućani ne sjećaju ni jedne njegove mane, osim ako mu uračunamo u pogrešku što se, prema svjedočenju kćeri Margarete, tata na nju dvaput naljutio.
Od Erazma saznajemo da je bio indiferentan prema odijevanju: odjeća mu je bila često svinuta, zgužvana pa i zamazana. Uvijek se bojao da će izgledati ženski dotjeran. Tijelom nije bio jak, nisu ga privlačile igre, čitav je život oskudno jeo, a najsretniji je bio u društvu školovanih humanista i svećenika (starijih od njega).
Erazmov 20-godišnji utjecaj na Thomasa Morea bio je dvoznačan, Erazmo je Thomasa i vodio i zavodio. More je poprimio mnogo Erazmovih pogleda, ali ih se postupno oslobađao, te bi nerijetko hvalio što je Erazmo kudio (ističući, suprotno od Erazma, i pozitivne osobine klera, redovnika, celibata, obreda, sakramentata, pobožnosti, proštenja i pokora, starih običaja, vjernosti papi). More se izričito distancirao od Pohvale ludosti koju je Erazmo njemu u čast napisao. Kao pisac Erazmo je, bez sumnje, bio nešto nadareniji od Thomasa, ali je, premda prvak tzv. sjevernjačkog (kršćanskog) humanizma (talijanski je humanizam bio znatno manje kršćanski), Erazmo bio slabiji značaj. Unatoč sve većim razlikama u mišljenjima (Erazmo je, na primjer, posve suprotno od Thomasa vjerovao da bi kraljevi mogli reformirati Crkvu, Thomas nije puno vjerovao kraljevima i prinčevima) cijeloga života Thomas i Erazmo ostali su prisni prijatelji. Dakako, obojica su, dijelila osnovne vrijednosti "kršćanskog humanizma": biblijska orijentacija, smisao za univerzalnost europske kršćanske zajednice, oduševljenje za antičku mudrost - i blizinu života.
More stekao svestrano humanističko obrazovanje i pokazao veliku sklonost prema znanosti, te vrlo mlad stekao ugled u znanstvenim krugovima, ali je, kao i mnogi drugi napredni mislioci njegova doba, vrlo aktivno sudjelovao i u javnom životu, obnašajući različite dužnosti, sve do dužnosti lorda-kancelara, najviše državničke dužnosti odmah poslije kralja. To mu je omogućilo da se na samom izvoru dobro upozna s društvenim problemima svoga doba, gospodarskim, pravosudnim i političkim životom. U Moreovom životu se stalno ispreplitao mislilac-pisac i političar-državnik. Nerijetko su se te dvije strane njegova životnog angažmana sukobljavale, premda samo prividno - ustvari su se one nadopunjavale.
Jedna od Moreovih zabava bio je studij anatomije, instikata i značaja različitih životinja. Uzgajao je u kući mnogo vrsta ptica, držao majmuna, lisicu, bijelu i smeđu lasicu te druge životinje.
Više od ikojeg svog prijatelja humanista Thomas je proveo humanističke ideale u djelo, u svojoj obitelji. Njegov je dom u bio prava humanistička škola, štoviše - mogli bi se reći sveučilište. Kažnjavanja u kući praktički nije bilo, mogla se u tom smislu čuti jedino pokoja jetka primjedba gospođe Alice ili zamjerka gospodina Morea. Kao odgojitelj More je više cijenio znanje spojeno s vrlinom, nego sve blago kraljeva. Držao je da niti treba previše nastojati da se vanjština sjajem dotjeranosti uveća, niti zbog nedotjeranosti smanji: zašto kvariti ljepotu koju je priroda dala. Za Morea nema ništa uzvišenije od razborite ljubavi. Odgajajući treba više poučavati vrlini, no grditi mane. Margareta, Elizabeta, Cecilija i John - Moreova djeca - te ostali koji su se priključili u obiteljsko učilište, morali su učiti latinski, grčki, logiku, filozofiju, teologiju, matematiku i astronomiju. Vježbali su prijevod s latinskog na engleski, pa opet istog engleskog teksta slobodno na latinski. U kućni studij bili su uključeni i odrasli u kući. Thomas i Margareta natjecali su se pišući deklamacije o istoj temi. Nerijetko se koristila originalna didaktička metoda: Erazmo očito opisujući Moreovo obiteljsko učilište priča o djeci, koju dobro poznaje, a koja su učila grčki alfabet gađajući lukom i strelicama grčka slova. Sve od najranijeg djetinjstva Moreova djeca su se navikavala na rad. U seksualnom životu djece bio je More vrlo konkretan. Otvoreno se govorilo o seksualnim problemima, dakako, s kršćanskog stajališta. Moreova kćer Margerta i pokćerka s istim imenom postale su dvije najučenije žene toga doba.
Thomas More je pisao latinski i engleski. Latinskim djelima ne pripada izravno u englesku književnost, nego europskom humanističkom pokretu. Još u mladosti napisao je More (i glumio) četiri manje drame, vjerojatno pisane na engleskom (nažalost, izgubljene su). Poznatim širom Europe učinilo ga je djelo "Utopija" (Nigdijevo), pisano na latinskom, vrhunac Moreova književnog stvaranja. Ubrzo nakon tiskanja na latinskom, bila je prevedena na njemački, talijanski, francuski i holandski, nakon Thomasove smrti bila je prevedena i na engleski. Nijedna druga knjiga iz Engleske nije u to doba doživjela veći uspjeh, a i danas ima čitatelje. Britanski muzej ima (nepotpunu) kolekciju od 84 izdanja i prijevoda. To je djelo u kojem More zamišlja drugačije društvo od onoga koje je dobro poznavao, i na vlastitoj koži osjećao. Kao umjereni humanist, More je zagovarao temeljite promjene, ali savjetujući pri tome strpljivost, umjerenost i oprez. On je bio za to da se učini najbolje što se može učiniti, a ono što se ne može popraviti neka se tako uredi da ne bude jako zlo. Nije bio naivan, rekao je kako je nemoguće da sve bude dobro ako svi ljudi nisu dobri - a to se neće ostvariti ni za mnogo godina! Zlo je u oholu srca pojedinaca koji su i stvorili krivi poredak. More je bio svjestan da i najpravedniji društveni sustav ne može spasiti ljudski rod od nepoštenjaka i oholica, koji svaki sustav izokrenu sebi u korist. "Što je društvo bez poštenjaka i pravednika nego golemo razbojstvo!" reče More. Pravednost koja je samo u zakonima ne može odoljeti pokvarenjacima koji se tih zakona ne drže, a i sami zakoni ne mogu zahvatiti sve pojedinosti prebogatog i prezamršenog društvenog života. Zanimljivo je da se svi slažu da je "Utopija" velika knjiga, no jedva se dvojica slažu u čemu je njeno stvarno značenje.
Dostigavši vrhumac političke karijere Thomas More tragično završava. Zbog sukoba s kraljem Henrikom VIII glede njegova raskida s Rimom (što je značilo početak reformacije u Engleskoj i stvaranje samostalne anglikanske crkve), More je najprije dao ostavku na položaj lorda-kancelara, ali uskoro biva bačen u tamnicu te pogubljen (kako je sam držao - moguće je u isto vrijeme biti državni kancelar i čovjek visokih etičkih načela - moguće, ali vrlo opasno). More je kritizirao papinsku svjetsku politiku, ali je bio spreman umrijeti za papin duhovni primat.
Henrik VIII. je bez sumnje bio najgori engleski kralj, vrlo opak čovjek, preljubnik i ubojica. Henrik VIII je uništio 525 samostana, a samostani su gojili gostoljubljvost, izanjmljivali farme uz nisku cijenu, hranili đake i odgajali mladež u književnosti. Svjetski knezovi koji su se otimali za samostanska dobra, nisu činili ništa od toga. Zanimljivo je da je Henrik VIII kao 18-godišnji mladić bio vrlo popularan, prijazan, velikodušan, vješt u strijeljanju i u tenisu, znao je latinski, francuski i talijanski, dobro je pjevao i dnevno vježbao sviranje, poticao je umjetnosti i humanizam. Bio je upravo mučno pobožan: slušao bi dnevno i po pet misa, na dan lova - tri. Pozivao je na dvor učene ljude, učinivši od dvora skoro sveučilište, ali ne toliko zbog učene dokolice, koliko da bi te učene ljude pridobio u diplomatsku i administrativnu službu. Gorio je od lude vojničke slave. Erazmo je također dobio neku ponudu, ali je odlučio zadržati svoju slobodu, te je napustio Englesku.
More nije prihvaćao reformaciju u Njemačkoj i Engleskoj. Humanisti su se zalagali za slobodniji odnos prema religiji, a vođe reformacije su gotovo jednako tako kao i katolička crkva bili netolerantni prema drugačijim vjerskim uvjerenjima. Gdje se pale crkve, dvorci i ubijaju ljudi, dižu bune protiv vlasti, ne može se raditi o slobodnim duhovima. Osim toga, humanizam je zagovarao jedinstvo ljudskoga roda, stvaranje jedne zajedničke općečovječanske kulture (kao stoici u antici), što je zastupala i katolička crkva, dok je reformacija nosila u sebi ideju nacionalne nezavisnosti, težnju za samostalnom nacionalnom državom i crkvom. Za humaniste, to je predstavljalo razdvajanje naroda, umjesto njihova zbližavanja, to je bila regresivna tendencija.
Premda je Thomas More bio cijeloga života uvjereni katolik, čak mnogo više nego Erazmo Roterdamski, ne može se reći da je on bio katolički fanatik, nego prije - da je bio, baš kao i Erazmo Roterdamski, u svojim shvaćanjima religijskih pitanja daleko iznad većine vođa reformacije. Koliko su njegova vjerska uvjerenja bila iskrena i čvrsta najbolje svjedoči nepokolebljivost, upravo sokratovska vedrina, kojom je dočekao svoju smrt.
More je živio u vrijeme najsnažnijeg rasplamsavanja prvobitne akumulacije kapitala u Engleskoj, na razvalinama srednjovjekovnog feudalnog društvenog poretka. Feudalna imanja pretvarana su u pašnjake, zbog vrlo unosne vanjske trgovine vunom, te je u zemlji rastao broj siromaha i beskućnika, lopova i prostitutki. Poljoprivreda je bila skoro potpuno uništena. Stotine milja nekada punih salaša i sela pretvorene su u pašnjake ograđene za ovce. Dakako, onaj drugi, mnogo manji sloj stanovništva (oligopolia), živio je u sve većoj raskoši i obijesti. Učestali ratovi na kontinentu doveli su pojave mase nezaposlenih ljudi lišenih bilo kakvih sredstava za život, velik broj invalida i ratne siročadi. Bili su to počeci kapitalizma kao društvenog poretka.
U "Utopiji" More je ustvari dao bespoštednu kritiku engleskog društva svoga doba. Najdublji izvor društvenih zala i nedaća on nalazi u postojanju privatne svojine. Dok ona postoji, društvo se neminovno dijeli na dva suprotna tabora - bogate i siromašne te u njemu neminovno vladaju nepravda, prinuda, osvajačka pohlepa vladajućih krugova koja dovodi do ratnih strahota. U takvom se društvu ne može ostvariti ono, što prema Moreu, predstavlja cilj i smisao života - sretan život pun zadovoljstva za sve ljude.
Moreove zamisli o idealnom društvu premda u koječemu slične, ipak u mnogome razlikuju od takvih zamisli najoriginalnijih mislilaca antike - Platona i Aristotela, a stari hebrejski proroci Amos, Izaija, Jeremija i Ezekiel bili su radikalniji kritičari društvenih zala, pozivajući ljude na moralnu i vjersku obnovu. Toma hoće da i sami razmišljamo o posve drugačijem i boljem svijetu, a ne poziva da ga slijepo slijedimo. "Utopija" je projektivni tekst, koji svaki tumač interpretira na svoj osobni način. Moreova Utopija nije ni država svetaca ni Hitlerova Njemačka, premda među njenim tumačima nalazimo obje interpretacije. Sigurno je tek da su kršćanski samostani pružili Moreu uzorak za njegovu utopijsku republiku, predstavljajući zemaljsku objavu konačnog ideala.
Ipak utopijsko ponašanje protivi se sveopćem ljudskom iskustvu. Teško je vjerovati da Thomas More, šaljivđija kakav je već bio, nije svoju projekciju idealne države namjerno (bar malo) malo karikirao. Kako bilo da bilo, More je dao sljedeću projekciju idealne države:
U Moreovoj "Utopiji" nema privatne svojine, društveni karakter imaju kako potrošnja tako i proizvodnja. Time su otklonjeni anarhija, eksploatacija i bijeda. Zahvaljujući planskoj organizaciji proizvodnje, sveopćoj radnoj obvezi, činjenici da se proizvodi isključivo za zadovoljavanje realnih društvenih potreba, a otklanja se proizvodnja nepotrebnih luksuznih i raskošnih predmeta koja služi za zadovoljavanje prohtjeva parazitskih bogatih slojeva. Svi utopijanci nose jednake haljine slične prvobitnom habitu franjevaca. Obilje tako proizvedenih predmeta raspodjeljuje se prema načelu "svakome prema potrebi". Komunisti smatraju Thomasa Morea najvećim socijalistom sve do XIX. stoljeća, doduše - utopijskim, jer je odbacivao izgradnju takvog društva revolucionarnim putem, tzv. diktaturom proletarijata.
More je bio vrlo ljut na sve što mu je nametala dvorska etiketa, i sam pravnik bio je protiv advokata i birokratskih postupaka da se parnice odugovlače kako bi se više zaradilo. U Utopiji nema advokata (Utopijanci ne vole svećenike i advokate, vrlo je malo trgovaca), a suci pomažu zavađenima da svoje slučajeve pravedno usklade, kao što je i sam More činio kao šerif London-Citiyja. Svakog je tjedna pola dana sjedio kao sudac šerifskog suda, ne za plaću, koja je uostalom bila malena i koju je redovito odbijao, nego iz čiste dužnosti i ljubavi prema rodnom gradu. Nije prihvaćao parnicu prije no što ju je detaljno i brižno prostudirao. Jedan dokument kaže: "Nitko nije riješio više parnica od Morea i nitko nije rješavao pravednije. Pristojbe je parničarima obično opraštao, te je postao vrlo popularan u gradu.
Svome zetu Heronu, koji je očekivao bolji postupak zbog srodstva, More je uzvratio: "Ako očekujete da nešto dobijete na račun srodstva, onda znajte: ako bi moj otac, koga žarko volim, bio s jedne strane, a vrag, koga iskreno mrzim, s druge, dao bih đavolu njegovo pravo.
U skladu s gospodarskim mogućnostima srednjega vijeka More je zamišljao zanatstvo osnovnom granom društvene proizvodnje. Svaki građanin zna jedan ili više zanata, te mu je bavljenje određenim zanatom osnovno zanimanje. Samo privremeno, na dvije godine, građani dolaze na smjenu na selo, te ondje obavljaju poljoprivredne poslove. Tako je More zamislio potrebno otklanjanje suprotnosti između grada i sela. Naime, krajem srednjeg vijeka europski su gradovi počeli snažno napredovati i gospodarski jačati. U njima su bili koncentrirani trgovina, zanatstvo, znanosti i umjetnosti. Oslanjajući se na kraljevsku vlast gradovi su se postupno oslobađali podređenosti susjednim feudalcima. Opća kulturna razina gradskog stanovništva je, u odnosu na seljaštvo, rasla. Kako u to doba nije bilo današnjih prometnih mogućnosti i sredstva masovnog komuniciranja (tisak, radio, televizija, Internet) More je zaključio da bi bilo najbolje ukinuti stalno poljoprivredno stanovništvo.
Dakako, proizvodnja sredstava za život nije za Morea najvažnije polje čovjekove životne djelatnosti. Proizvodni rad - svih članova društva - treba osigurati materijalne preduvjete za razvitak slobodnije životne djelatnosti, kroz koju će ljudi razvijati svoje sposobnosti i talente te napredovati ka sve širem i bogatijem kulturnom procvatu. Tri i pol stoljeća kasnije slično piše i Karl Marx, ističući da "carstvo slobode počinje u stvari tek tamo, gdje prestaje rad koji je određen nevoljom i vanjskom svrsishodnošću; po prirodi stvari, ono, dakle, leži s one strane same materijalne proizvodnje". More stoga zagovara svođenje na minimum rada neophodnog za proizvodnju materijalnih dobara, kako bi proširio carstvo slobodnog duhovnog stvaralaštva, što bi svakom čovjeku trebalo donijeti više životnog zadovoljstva i sreće.
Radni dan u "Utopiji" traje 6 sati, a sve ostalo vrijeme građani provode prema vlastitom nahođenju. Većina građana provodi slobodno vrijeme baveći se raznim granama duhovne djelatnosti, proširujući svoje znanstveno i umjetničko obrazovanje. Razna predavanja, priredbe i druge oblici obrazovanja i kulturnog života pristupačni su svim građanima. Isključen je svaki monopol na obrazovanje, ono je potpuno slobodno. Svaki pojedinac stiče u obitelji (u duhu cehovskog zanatstva) proizvodno obrazovanje, te se ono zatim dopunjava općom kulturom, pristupačnom svima. Važno je istaći da prema Moreu cilj nije stvaranje apstraktne sheme, bezbrojnih kopija jednog "idealnog" građanina (što se zagovaralo u nekim drugim sličnim utopijama), nego razvoj osobe koji poštuje individualne osobine i sklonosti.
Sve je to potpuno u duhu renesansnog humanizma, koji je, između ostalog, naglasio ideju slobode, dostojanstva i svestranog razvitka osobe, ideal univerzalnog čovjeka "uomo universale". Istina, najčešće je taj ideal imao aristokratsko obilježje i važio je za relativno uski krug humanista i njihovih bogatih mecena, te se nije odnosio na šire društvene slojeve. Taj univerzalni čovjek, nadalje, bio je pretežno intelektualistički tip, te u društvenoj proizvodnji materijalnih dobara nije sudjelovao. Erazmo Roterdamski je bio bliži takvom humanizmu, dok je Thomas More (koji je sigurno bio više prožet evanđeoskim kršćanstvom) otišao mnogo dalje, misleći na doslovno sve ljude.
Istina, treba priznati da je u Moreovoj Utopiji bilo - robova, koji su obavljali najneprijatnije i najteže poslove. Robovi su bili: građani koji su kažnjeni zbog velikih šteta koje su nanijeli društvu i koje treba privremeno ili trajnije izolirati (svojevrsni popravni rad), ljudi u susjednim zemljama osuđeni na smrt a koje je Utopija otkupila, te osobe iz susjednih zemalja koje su dragovoljno stupile u najamni odnos te ga mogu po želji raskinuti. Ropstvo kao kazna, bilo je humana zamjena smrtnu kaznu (tada dosta često primjenjivanu). Ako se, naime, kažnjenik popravio, vraćala mu se sloboda, samo bi se nepopravljive kažnjenike ubijalo.
Je li takva država zapravo Platonova "Država"? Ne. Za Platona fizički rad nije dostojan slobodnog čovjeka, te sloj slobodnih ljudi, u njegovoj državi, živi od rada seljaka, zanatlija i robova, koji nemaju nikakvih političkih prava, koji su isključeni iz svih oblika višeg duhovnog i kulturnog života. Platonova "Država" je idealizacija kastinskog poretka. U "Utopiji", međutim, rad je dužnost i stvar časti svakog slobodnog građanina. U Moreovoj "Utopiji", za razliku od Platonove "Države" postoji monogamna obitelj, štoviše neraskidiva. Dok je Utopija demokratska republika s izabranim poglavarom (koji, istina, vlada doživotno), Platonova "Država" je centralizirana diktatura duhovne aristokracije. Zanimljivo je da je Erazmo Roterdamski bio najskloniji monarhu s zakonima ograničenom vlašću.
Jedno od ključnih mjesta u Moreovoj "Utopiji" je sljedeći ulomak: "I zato ja, dok u mislima promatram i razmišljam o državama koje danas u svijetu postoje, svuda vidim, tako mi Boga, samo neku zavjeru bogatih koji se, tobože za račun i u ime državnih interesa, bore jedino za svoje osobne interese. Smišljaju i izmišljaju sva moguća sredstva kako će, kao prvo, bez opasnosti sačuvati sva dobra što su ih na nepošten način stekli, a zatim, kako će, uz što nižu cijenu unajmiti i iskoristiti rad i trud sirotinje. Čim bogataši donesu odluku da ovakve smicalice treba primijeniti u interesu zajednice, pa prema tome i u ime siromaha, one odmah postaju zakoni."
U realističkom opisu stvarnosti, postupaka vladara i država, More nimalo ne zaostaje za jednim drugim svojim genijalnim suvremenikom - Talijanom Nicholom Machiavelijem. Upravo zahvaljujući aktivnom sudjelovanju u političkom životu svoga doba, obojica su imala priliku steći potpuni uvid u prave motive političkih postupaka. U prikazu stanja stvari Morevoa "Utopija" i Machiavelijev "Vladar" frapantno se podudaraju, premda njihovi autori nisu znali jedan za djelo drugoga, ali u ocjeni stoga stanja oni se potpuno razilaze. More predstavlja svojevrsnog antiMachiavelija. Ništa Moreu nije bilo Mrskije od kulta državne sile, ekspanziconizma, fetišizacije vladara, amoralnih političkih metoda. Cilj političke djelatnosti, prema Moreu, nije svoajati i porobljavati nova područja, nego raditi na procvatu vlastite zemlje da bi se narod učinio sretnim i zadovoljnim. More je odlučno protiv samovolje državne vlasti i vladara, protiv najrazličitijih grubljih i profinjenijih metoda ekonomske pljačke naroda, on bespoštedno razotkriva cinizam vladara i njegovih savjetnika, puzalaštvo, beskičmenjaštvo, ograničenu samouvjerenost dvorskih ljudi. Njegov junak Rafael Hythloday (Hitlodej) odlučno odbija svaku suradnju s državnom vlasti, smatrajući je beskorisnom. Ima u tome nečega autobiografskog, jer se i More dugo i uporno protivio navaljivanju Henrika VIII. da primi odgovorne državne funkcije, te je popustio tek kad više jednostavno nije mogao odbiti kraljevo inzistiranje.
Thomas More je po struci bio pravnik, ali on je za razliku od mnogih kolega po struci, shvaćao da npr. nezaposlenost neminovno dovodi do porasta prosjačenja, skitnje, krađe i sl. Stoga je bio protivnik drakonskog zakonodavstva (tzv. "krvavog zakonodavstva") koje je u njegovo doba bilo uvedeno u Engleskoj. Umjesto drakonskog kažnjavanja očajnika, on je tražio da oni koji su razrušili sela i gradiće ta sela i gradiće ponovno izgrade ili ustupe onima koji ih žele obnoviti i izgraditi, da se suzbiju monopoli u poslovanju, da se smanji broj onih koji jedu a ništa ne rade, da se oživi zemljoradnja od koje je većina ljudi do tada (kako-tako) živjela. Prigovarao je da se dozvoljava da se djeca loše odgajaju i malo-pomalo, već od najranijeg djetinjstva, stječu loše navike, a kada kao odrasli ljudi pokazuju prijestupne osobine - onda ih se drastično kažnjava.
More je zagovornik kažnjavanja kao odgojno-popravne mjere, a ne kao odmazde (što je kazna uglavnom bila u srednjem vijeku), te je tako u krivično pravo unio humanost. On je bio odlučno za to da se visina kazne odmjeri prema stupnju društvene opasnosti prijestupa i njegovog počinitelja, kojega društvo nipošto ne smije potpuno odbaciti, nego ga treba nastojati popraviti, i ako se u tome uspije - rehabilitirati ga.
Zanimljivo je da u "Utopiji" nije objašnjeno kako se do idealnog društva može doći. Većina humanista, uključujući i Erazma Roterdamskog, držala je da je to zadaća prosvijećenog vladara, a tako su mislili i prosvjetitelji iz XVIII stoljeća. Iz nekih Moreovih stavova očito je da je on sumnjao u mogućnost njegovog ostvarenja, barem u bližoj budućnosti. Zato neki i drže "Utopiju" više dokonom igrom misli, nego programom za akciju. Ipak, ako kraljevi i ne mogu biti birani, "Utopija" može ljude poučiti kolika je prednost ako su kraljevi odgovorni narodu, a ne samo sebi samima. Ako vlasništvo i ne može nikada biti zajedničko, "Utopija" može ljude poučiti kako bi dobro bilo da je država na dobrobit svih, a ne samo jedne klase ili nekolicine bogatih... U djelu "pobijanje Tyndaleova Odgovora" More osuđuje komunizam kao krivovjerje anabaptista, te u "Dijalogu Utjehe" brani privatno vlasništvo. (Čini se da je Erazmo bio skloniji komunizmu od Morea, vjerujući da bi zajedničko vlasništvo svega izliječilo velik dio zala. Svojim proturječnim mislima o zajedničkom posjedovanju, čini se da nas More upućuje na traženje rješenja između dva ekstrema, videći opasnosti i od nasilne kolektivizacije i od prevelikog liberalizma.) Utjecaj Moreove "Utopije", u svakom slučaju, bio je, sve do naših dana, enorman. Kako kaže Mac Patrick: "Utopija je vječna, i tko može procijeniti blagoslovni utjecaj koji su izvršili pisci utopija potičući ljude da sanjare o boljem svijetu, potičući ih da preoblikuju stvarnost sve bliže idealu?"
Po Moreu svi državni dužnosnici, od najnižih do najviših, trebaju biti izborni. Samo se vladara bira doživotno, ali i on, kao i niži dužnosnici, treba biti odgovoran narodu. Narodu se čak priznaje pravo na ustanak, ukoliko vladar pokuša uvesti despotski režim. Narod kao izvor i nositelj vlasti počinje se, inače, spominjati tek u XVI. stoljeću (do tada vlast su dijelili papa i kralj), te se ideja narodnog suvereniteta vrlo sporo probijala. Luj XIV. je na pragu XVIII. stoljeća tvrdio. "Država - to sam ja!". More zagovara što jednostavniji, jeftiniji i manji državni aparat. On je protiv držanja stalne vojske. Crkva je odvojena od države: u Utopiji nema nikakvog srastanja crkvene organizacije s državnim aparatom. Crkva ne vrši ni jednu od državnih funkcija, a u državi se dozvoljavaju različiti vjerski kultovi. Čak ni u čuvenom "Gradu Sunca" Thomasa Campanelle , koje se pojavilo stotinu godina kasnije, crkveni i državni vrh nisu odvojeni, nego je vrhovni vladar ujedno i najviši svećenik.
More je odlučni protivnik rata (Utopijanci preziru vojničku slavu), antimilitarist, ali mu je bilo jasno, da Utopija okružena državama staroga poretka ne može izbjeći ratove s njima. More stoga razlikuje pravedne od nepravednih ratova, gledajući u prvima nužno zlo. Pri tome je pravedni rat za njega ne samo čisto obrambeni rat, nego i rat koji proističe iz razgranatih savezničkih obveza Utopije, pa i "oslobodilački rat" koji Utopija poduzima na vlastitu inicijativu ili na poziv drugih naroda. Zanimljivo je da More odobrava i rat uslijed prenaseljenosti, kada su ljudi prisiljeni seliti se na druge teritorije. (Mi bismo takav rat danas nazvali kolonizatorskim te ga se općenito ne odobrava, ali se kolonizacija i danas odvija - samo drugim načinima.) More zagovara osposobljavanje svih građana (oba spola) za obranu, ali savjetuje po mogućnosti koristiti plaćenike (tj. ratovati zlatom), te korištenje organizirane špijunaže, diverzija, atentata na vodeće ličnosti protivnika, psihološki rat propagandom u neprijateljevoj pozadini - za što ne bi trebalo žaliti sredstva. Utopijanci stavljaju plaćenike na najveće opasnosti ne brinući se koliko će ih izgubiti, jer drže da će biti najveće dobročinstvo za ljudski rod ako se svijet oslobodi tog taloga najogavnijih i grešnih ljudi. Oni su plaćenike duboko prezirali. More je odlučno protiv krvoločnosti, ratnih zvjerstava i pustošenja. On dopušta samo kažnjavanje ratnih zločinaca i nametanje danka pobijeđenoj zemlji. (Možda nam se danas ovo čini neprihvatljivim, ali ne treba zaboraviti da su Moreove ideje o ratu veliki napredak za njegovo doba, te su svakako izraz humanističke tendencije za humanizacijom rata.
U "Utopiji" More je izložio mnoge svoje religijske i filozofske ideje. One su nerazdvojni element njegove društvene teorije. Nasuprot srednjovjekovnoj skolastici, koja je cilj čovjekova života vidjela na nebu, u zagrobnom svijetu, te je bila prožeta podcjenjivanjem ovozemaljskog života, svjetonazor Morea karakterizira renesansni optimizam, realistička ovozemaljska etika. Najviši cilj kojemu treba težiti su čovjek i njegova životna sreća, koja se sastoji u bogatom unutrašnjem duhovnom životu i dobrom tjelesnom zdravlju. Pri tome More drži da pojedinac, nastojeći izvući maksimum životnog zadovoljstva i sreće, ne smije ignorirati isto pravo drugih ljudi, ne smije graditi svoje zadovoljstvo i sreću na očaju i nesreći drugih ljudi. Ljudi se trebaju uzajamno potpomagati.
Pri svemu tome More je bio duboko religiozan. On je držao da je očekivanje Božjeg suda, tj. nagrade ili kazne nakon smrti, neophodan stimulans za ljude. Ipak, i kod Thomasa Morea, kao i kod drugih humanista, nazire se ideja vjerske tolerancije i ideja tzv. prirodne religije (deizma) koje će sve više jačati. Problem odnosa razuma (lumen naturale) prema otkrivenju (lumen revelatum) u spoznaji svijeta, More rješava apsolutno u korist razuma, tj. slobodnog znanstvenog istraživanja. More zasigurno nije držao da je nekršćanstvo bolje od kršćanstva, ali je očito držao da su mnogi kršćani gori od nekršćana. Utopijanci vođeni razumom i svojom naravnom zdravom religijom skoro su ostvarili istinski kršćanski ideal, dok ga kršćani ne ostvaruju. Pored svećenika oni imaju i svećenice. Rastava braka je dozvoljena uz dozvolu sabora muževa i žena. Znanost i filozofija su u Utopiji potpuno slobodne, nema nikakve državne znanosti ili filozofije, nema zvaničnih vjerskih, filozofskih ili znanstvenih istina koje se ne bi trebale opravdati pred razumom. Sloboda istraživanja može istini samo koristiti, dok je zabluda kratkog vijeka, a i opasna kada se nameće silom. Znanosti, a naročito prirodne, otklanjaju praznovjerje, astrološka proricanja sudbine i sl. Dakako, More još nije mogao nazrijeti ogromne mogućnosti praktične uporabe znanosti, što je nešto kasnije genijalno predvidio njegov sunarodnjak Francis Bacon. U Utopiji Thomasa Morea znanost pruža u prvom redu duhovnu okrepu i zadovoljstvo zbog spoznaje istine.
Pored "Utopije" možda su suvremenicima najzanimljiviji brojni Moreovi epigrami, nesumnjivo najbolji među latinskim epigramima XVI. stoljeća. Savjetnik cara Makismilijana rekao je za Moreove epigrame kako su dobroćudni, ugodni i blagi, u njima se More šali, ali ne grize, smije se, ali ne vrijeđa. More je pisao za posljednju književnu publiku u Europi koja je s lakoćom razumijevala latinski. Da je More pisao epigrame na engleskom, tri bi vrhunca zauvijek dominirala engleskom književnošću: Chaucer, More i Shakespeare.
FRAGMENT O RELIGIJI IZ UTOPIJE THOMASA MOREA
U Utopiji postoje razne vjeroispovijesti. Najveći dio ljudi priznaje jedno, nedokučivo, neobjašnjivo, vječno i beskrajno božanstvo, koje na čovjeku neshvatljiv način ispunjava cijeli ovaj svijet svojom svemoći. Njemu jedinom pripisuju se postanak, rast, razvoj, promjene i kraj svih stvari, i samo se njemu odaju božanske počasti. Iako ne pripadaju svi istoj vjeri, svi vjerski obredi Utopljana, u cjelokupnoj svojoj mnogostrukoj raznolikosti, teže raznim putovima istom cilju - štovanju Boga. Zato se u njihovim hramovima ne može ni čuti ni vidjeti ništa što nije zajedničko svim vjerama. Javno bogoslužje vrši se na način koji ne vrijeđa vjersko shvaćanje nijedne vjeroispovijesti. Sve su molitve tako sastavljene da ih svatko može izgovarati bez povrede vlastitog vjerskog uvjerenja.
Vrlinom se smatra: živjeti prema prirodi, obzirom da nas je za takav život stvorio Bog. A prema prirodi živi onaj tko, u traženju prijatnog i izbjegavanju neprijatnog, sluša razum. Sam razum, prije svega, u srcima ljudi raspaljuje ljubav i pobožnu odanost prema Božjem veličanstvu, kojemu dugujemo što uopće postojimo i što možemo biti sretni; zatim nas opominje i potiče da život provodimo sa što manje trzavica i sa što više radosti, a također da i svim ostalim ljudima, s kojima smo po prirodi vezani, pomažemo da postignu isto.
NEKOLIKO EPIGRAMA THOMASA MOREA
(prepjev: Josip Weisgerber DI)
231. (8)
Tko se u podzemlje k mrtvima žuri,
Još brže se vinom, kupkama i bludnošću onamo juri.
232. (31)
Previše bijednog žalimo; stoga
Višnji neka mi dadu da nisam
ni odveć sretan, ni bijedan u jadu;
od krajnosti srednje bolje je stanje;
nisko svi gaze, vrhovi ruše se brzo.
237. (57)
Mi zbijamo šale da smrt je daleka,
A ona nas sred tkiva naših već čeka.
Život i smrt skupa istim hodom kroče,
život što marljivo sadi, a smrt mu pobere voće.
Od rođenja tako smrt životu krade,
oduzima časak koji život dade.
Svaki čas se gasi koja zvijezda mala,
pa i kada sve su, sve ih vrijeme valja.
Gori tako zublja dok je u njoj ulja,
plamenu života smrt se tajom šulja.
Pa i sad dok brbljam i život se vrti,
putovanje sve je, život put do smrti.
250. (101)
Osuđeni, umirući, zatvoreni tu u svijetu;
nitko od nas izbjeć neče tamnicu tu smrti kletu.
Razlika je tek u tome što si svatko kuću gradi
otimajuć mjesto drugom u golemoj svijeta zgradi;
Tučemo se za ta mjesta i kraljevat ljudi žele,
blago skuplja škrtac tamo, njime trpa izbe cijele.
Zatvorom tu jedan šeće, drugi ćubi u svom kutu;
pjeva jedan sav od sreće, drugi kune sudbu krutu
sve od samog zaborava osuđeni da sur redom,
smrt ih vodi, kralje, slugu, kako hoće svojim slijedom.
251. (102)
Ni strah, ni kule, ni zgrnuto zlato,
nit stražar kom mito i novac se nudi
obranit neće čestitog kralja
k'o njegova krepost i savjest ljudi.
252. (105)
Nad mnogim ljudima kaj jedan muž vlada,
on njima svu duguje vlast kraljevsku tada,
pa vladanje čitavo ne valja da je
no volja tog naroda njegova traje.
Zašto se uznose tol'ko vladari,
a ovise o tom da l' narod ih mari?
256. (125)
Ljepota ne spašava komu je ona sve.
Ta bolest dosta je, tu su i godine,
Ko cvijetak od sunca venu sve mladosti.
Kad nestane rumeni sa mladih usana,
i ljubav takova brzo se izvjetri.
259. (139)
Ako bi brada mudracem učinila svakog sa bradom,
zapreke nema već da jarac bude nam Platon.
272. (183)
Koji je oblik bolji: kralj da vlada il' senat?
Bolji nije nijedan kad kralj je i senat bijedan.
Ako su oboji dobri, brojem je veći senata,
pa gdje je veći broj, i dobra veći je zbroj.
Teško je možda naći mnogo čestitih ljudi,
no lakše je da zavlada zlo jednim čovjekom.
Ako će često senat, tako, osrednji biti,
jedva će ikad kralj prosječan ostati, znaj.
Prvih je godina vladar blizak i prijazan svima,
vijećnik za godinu dvije nanovo počinje sve.
Kralj nam do smrti vlada, jao ako je lakom.
Ako je s vijećnikom zlo, kratko je divljanje to.
Spriječit nepravdu može razbor u zboru mnogih,
pred kraljem šute svi, mogli bi stradati.
273. (185)
"Gdje je taj kralj?" - zaviče seljak, a jedan mu reče:
"Visoko sjedi on - a pod njim snažan je konj!"
"To da je kralj? Mislim da mi se rugaš", odvrati seljak. "Običan čovjek je taj - i šarene haljine sjaj."
281. (218)
Od svih kraljeva silnih jedva ćeš ikoga naći
koj' ne bi želio vlast, tuđe krajeve krast.
A jedva da ikoji dobro jednim vladati zna:
Kralj hoće kraljevstva sva, a jednim slabo vladati zna.
282. (105)
O debelom fratru
Od učenosti bježiš: Što tebe bolan, toliko nadme?
Jedva vučeš golem trbuh za sobom. Nisi od mudrosti
naduo si se bit će onda od ludosti.
Boraveći 15 mjeseci u tamnici More je napisao niz nabožnih spisa. Najdublje i najvažnije djelo mu je sigurno "Utjeha u nevoljama". U tom djelu, između ostaloga, piše: "Sigurno je najveća utjeha što je čovjek može imati u nevoljama, ako ima svoje srce u nebu."
NEKOLIKO MISLI THOMASA MOREA
- Posvuda vidim zavjeru bogatih, koji se, tobože za račun i u ime državnih interesa, (zapravo) bore jedino za svoje osobne interese. Smišljaju i izmišljaju sva moguća sredstva kako će, najprije, bez opasnosti sačuvati sva dobra što su ih na nepošten način stekli, a zatim, kako će po što nižoj cijeni unajmiti i iskoristiti rad i trud sirotinje.
- Društvo bez poštenih i pravednih ljudi golemo je razbojstvo.
- Znanje spojeno s vrlinom zaslužuje da ga se više cijeni nego sve blago kraljeva.
- Tko radi vlastitog zadovoljstva razara tuđu sreću, postupa nepravedno.
- Gdje se sve mjeri novcem, sve što je najbolje dospijeva u ruke najgorih (ljudi).
- Nije sreća u svakom uživanju, nego samo u razumnom i časnom.
- Mnogo veću osudu zaslužuju mane kod duhovnih osobna, nego kod svjetovnih.
- Što se ne može okrenuti na dobro, neka se uredi tako da ne bude jako loše.
IZVORI: Tomas Mor UTOPIJA, "Kultura", Beograd 1964. i J. Weissgerber SIR THOMAS MORE - ENGLESKI SOKRAT, Biblioteka "Juraj Habdelić", Zagreb 1974.
|
