|
KRATKA POVIJEST HUMANISTIČKE MISLI
Povijest europskog humanizma započela je u drevnoj Grčkoj. Ksenofan iz Kolofona (565-473) držao je da je čovjek onoliko čovjek koliko ima razuma. Heraklit iz Efeza (544-480) je pozivao sunarodnjake da se oslobode mitova te se oslone na razum. Anaksagora (500-428) je zbog svoje teze da je Sunce užarena masa bio osumnjičen kao ateist i prognan iz domovine. Zenon (490-430) je govorio da bi svi ljudi trebali biti sugrađani, prijatelji i slobodni, i to u jedinstvenom državnom poretku za sve ljude. Empedoklo (483-423) je među prvima pokušao dokazati evoluciju svijeta i živih bića iz prvobitne cjeline, a na temelju djelovanja prirodnih sila. Protagora iz Abdere (481-411) je isticao da je “čovjek mjera svih stvari”, da je nužno suočavati različita mišljenja te da se, premda odgoj nije svemoćan, vrlina može naučiti. Demokrit (460-370) je nastojao sjediniti znanje i čovječnost, pozivao je suvremenike na umjerenost u uživanju i harmoničan život.
Sokrat (470-399) je težio apsolutnosti pojmova na području etike te je isticao kao ideal jedinstvo etičke teorije i prakse. Platon (428-348) je isticao da svaki član zajednice treba savjesno vršiti svoju dužnost te je pokušao izgraditi idealnu etiku. Aristotel (384-322) je držao da je samo u zajednici moguće puno ostvarenje ljudskih kvaliteta, s tim da je ključ za to razvijanje osobnih vrlina. Epikur (342-271) je govorio da se čovjek ne treba bojati smrti, jer da ona znači gubljenje osjeta. Humanističke ideje starogrčkih mislilaca u praksi je velikim dijelom realizirao atenski državnik Periklo (495-429), za kojega je Atena dostigla vrhunac svoje moći te znanstvenog i umjetničkog procvata.
Grči ideali obrazovanja duha i tijela – paideia, te čovjekoljublja, čovječnosti, čovječnog ponašanja – filantropia postali su u Rimu jedan ideal – humanitas. Ciceron (106-43) je naglašavao da je vrlina vrijednost po sebi, bez obzira na nagradu i kaznu te da je pravi zakon prirodan, stalan i vječan, jednak u Ateni i u Rimu, jednak sada i kasnije. Lukrecije (98-55) je pozivao ljude na oslobađanje od zabluda. Seneka (4-65) je držao da je čovjek nešto sveto, te da su i robovi ljudi, po prirodi slobodni.
Kršćanstvo je, postavši dominantnom religijom u Rimu i postupno se proširujući Europom, afirmiralo novi svjetonazor, prema kojemu: 1) u prvom planu nije toliko čovjek koliko Bog, 2) krepost nije toliko stvar samousavršavanja, mogućeg učenjem i radom na sebi, koliko je nešto što se postiže vjerom i uzdanjem u Boga, 3) namjesto kritičkog razumskog promišljanja u prvom planu treba biti evanđelje, 4) istina nije toliko rezultat razumskog istraživanja, koliko je predočena u osobi Isusa Krista, a njen isključivi tumač je Crkva. Klement Aleksandrijski (150-215) je postavio tezu da su filozofija kod Grka i Rimljana te Tora kod Židova zapravo samo odgajanje za Krista: Tora i filozofija se, po njemu, sjedinjuju i završavaju u Novom zavjetu. Tertulijan (160-220) je odbacio potrebu bilo kakve filozofije te je vidio jedino rješenje u vjeri. Grgur iz Nise (335-395) je držao da svaki čovjek ima samo dvije mogućnosti: da ostane zemaljskim čovjekom ili da postane nebeskim – što je mnogo bolje, pri čemu je čovjek, imajući slobodnu volju, sam odgovoran za svoje postupke.
Boetije (480-524) je u kršćanstvo hrabro unio mnoge zasade grčko-rimske civilizacije, te isticao čovjeka i njegovo mjesto, cilj i svrhu u svemiru, a slobodno, kritičko promišljanje vidio je kao čovjekov zadatak. Skot Eriugena (810-877) je držao da Bog zapravo i nije biće izvan svijeta, nego da je on sam ovaj svijet, u kojem čovjek ima najviše mjesto. Nadalje, držao je da nema vječnih kazni, nego je sve na kraju idealna harmonija. Pierre Abélard (1079-1142) je pozivao da se čovjek vrati sebi, a William Occam (1290-1350) je isticao da i razmatranja o onostranostima moraju počivati na principima logike.
Srednjovjekovna Crkva takve misli nije mogla prihvatiti, ali renesansa slobodnog kritičkog mišljenja, uz uvažavanje brojnih neospornih vrijednosti židovsko-kršćanske baštine, više se nije mogla zaustaviti. S porastom blagostanja i razvojem građanstva u mnogim dijelovima Europe Crkva je postupno počela gubiti monopol na ljudsku misao, a njen nauk i, posebno, njeno djelovanje bili su podvrgnuti kritičkom preispitivanju. Rodio se humanizam kao intelektualni, kulturni i moralni pokret. Istaknuti humanisti toga doba bili su Francesco Petrarca (1304-1374), Johannes Reuchlin (1455-1552), Pico della Mirandola (1463-1494), Erazmo Roterdamski (1469-1536), sir Thomas More (1478-1535), Ulrich Zwingli (1484-1531), Juan Luis Vivies (1492-1540), Franjo Petrić (1529-1597), Giordano Bruno (1548-1600), Tommaso Campanella (1583-1645), Hugo Grotius (1583-1645), Jan Amos Komenský (1592-1679).
Bruno je zastupao teoriju beskonačnosti univerzuma. Campanella je predlagao uspostavljanje idealnog društva, temeljenog na slobodi i znanstvenoj spoznaji. Slično djelo napisao je i More, zagovarajući punu slobodu misli, vjersku toleranciju i ekonomsku ravnopravnost građana. Erazmo je oštro kritizirao vjerski dogmatizam i fanatizam te ljudsku glupost, pri čemu je zastupao kozmopolitske ideje. Komenský je predlagao stvaranje jednostavnog univerzalnog jezika za što uspješnije promicanje znanja i vrlina čitavim svijetom. Crkva je humanizam djelomično prihvaćala, ali mu se djelomično i suprotstavljala, nerijetko tamnicama i lomačama. Došlo je do raskola zapadnoga kršćanstva na katolicizam i reformaciju (protestantizam).
Isticanje važnosti ljudskog razuma udarilo je temelje tzv. novovjekovnom racionalizmu. Baruch de Spinoza (1632-1677) je Bibliju podvrgao racionalnoj kritici, a zagovarao je panteizam (“Bog je sve što postoji”) te je vjerovao da bi se ljudi međusobno mogli složiti ako bi živjeli prema razumu. John Locke (1632-1704) ja zagovarao individualnu slobodu vjerskog uvjerenja. Voltaire (1694-1778), Jean-Jacques Rousseau (1712-1778), Claude Adrien Helvetius (1715-1771), Gotthold Ephraim Lessing (1729-1781), Johann Gottfried von Herder (1744-1803), Immanuel Kant (1724-1804) bili su pobornici sve liberalnijeg humanizma, a posebno su isticali važnost odgoja i obrazovanja svih ljudi.
Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770-1831) utemeljio je moderno shvaćanje odnosa između društva i države, pojedinca i zajednice. Svjetsku je povijest vidio kao razvoj svijesti duha o njegovoj slobodi, s tim da povijesni stupnjevi slobode pokazuju u biti i razvoj humaniteta. Taj put, i uspon, po Hegelu, vrlo je spor. Jedni narodi dolaze na svjetsku pozornicu, a drugi s nje silaze. Ludwig Feuerbach (1804-1872) je zastupao slično mišljenje, ali je u prvi plan stavio materiju. Auguste Comte (1798-1857) je odbacio sve drugo osim pozitivne spoznaje činjenica, i to postaje karakterističnim za moderno doba, naročito za znanstvene krugove. Pozitivist John Stuart Mill (1806-1873), nasuprot Comteovog kolektivizma, isticao je princip individualizma.
Jedan od najistaknutijih humanista modernoga doba, protivnik gomilanja oružja i veliki borac za mir u svijetu bio je Bertrand Russell (1872-1970). Njemu je idejno vrlo blizak Ivan Supek (1915-2007). Martin Heidegger (1889-1976) je smatrao da je čovjek nešto više nego samo razumno biće, a ateist Jean Paul Sartre (1905-1980) zastupao je egzistencijalizam kao moderni humanizam. Neki moderni mislioci npr. Karl Barth (1886-1968) i Hans Küng (1928) nastavljaju tradiciju kršćanskog humanizma Erazma Roterdamskog i Thomasa Morea. U anglosaksonskim zemljama dominira sekularni humanizam.
MALI IZBOR HUMANISTIČKIH MISLI
- Čovjek je dio prirode, a ne nešto njoj suprotstavljeno. (Russell)
- Čovjek treba sebe gledati ne kao izdvojenu jedinku čiji će dani ubrzo doći kraju, nego kao dio životne rijeke koja teče od prvog sjemena do daleke i nepoznate budućnosti. (Russell)
- Priroda nije čovjeku dala svu savršenost za koju je sposobna, on sam treba da je razvije. (Kant)
- Čovjek je određen da bude u društvu s ljudima i da se u njemu znanošću i umjetnošću kultivira, civilizira i moralno usavršava. (Kant)
- Da bi čovjek dobro živio treba imati dovoljne prihode, treba imati dobro zdravlje i posao (koji nije nezanimljiv), treba imati obrazovanje i prijatelje te uživati ljubav i imati djecu (ako ih želi). (Russell)
- Samo zahvaljujući obrazovanju čovjek postaje čovjekom. (Herder)
- Geslo je prosvjećenosti: imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom. (Kant)
- Elita podržava i raspiruje zablude nerazumnih ljudi te ih zloupotrebljava na vlastitu korist i probitak. (Erazmo)
- U srce svakog čovjeka upisan je veliki zakon pravičnosti i ravnoteže: što ne želiš da drugi čine tebi, ne čini ni ti njima. (Herder)
- Budi prijatan i ljubak u licu, uljudan i pristojan u ophođenju i vladanju, ljubazan i istinit u riječima, otvoren i iskren u srcu. (Komenský)
- Nepravda razara države. (Herder)
- Veliko bogatstvo niti je moguće steći, niti sačuvati bez grijeha. (Erazmo)
- Cijeli je ovaj svijet samo jedna zajednička zemlja svih ljudi. (Erazmo)
- Velika je prepreka miru, prosvjećenosti i širenju istine jezični kaos u ljudskom rodu. (Komenský)
- Nema tako lošeg mira, koji bi bio gori i od najboljeg rata. (Erazmo)
- Ljudi se moraju naučiti toleranciji i izbjegavanju nasilja ili će (cijela) civilizacija nestati u sveopćoj degradaciji. (Russell)
- Ako ljudski rod želi sebi produljiti život, morat će učiniti drastične promjene u svom načinu mišljenja, osjećanja i u svom ponašanju. (Russell)
- Ako se sadašnja ekonomska dinamika nastavi konačan ishod bit će ekološka katastrofa. (Supek)
- Običan račun pokazuje da naš planet nema dovoljno energije ni sirovina da bi svi narodi mogli doseći stupanj američkog standarda. (Supek)
|
