Mato Špekuljak

Naslovnica
Polazišna stranica
Radovi
Projekti
Prijevodi
Linkovi

 
[ Polazišna stranica ] [ Demokrit ] [ Diogen ] [ Aristotel ] [ Ciceron ] [ Marko Aurelije ] [ Ivan Česmički ] [ sir Thomas More ] [ Erazmo Roterdamski ] [ Jan Amos Komenský ] [ Claude Adrien Helvétius ] [ Immanuel Kant ] [ Johann Gottfried Herder ] [ Arthur Schopenhauer ] [ Humanistički projekti L. L. Zamenhofa ] [ Bertrand Russell ] [ Nikolaj Berdjajev ] [ Ivan Supek ] [ Tvrtko Švob ] [ Jadran Zalokar ] [ Dražan Gunjača ]
 

Njemački mislilac Immanuel Kant (1724 -1804.) jedan je od najznačajnijih mislilaca europskog prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljstvo XVIII. stoljeća preuzelo je i nastavilo racionalizam XVII. stoljeća, težeći sveopćem ostvarenju i vladavini uma. Mislioci prosvjetiteljstva nudili su program racionalno preuređenog svijeta, vjerujući da je on moguć “odozgo prema dolje”. Bio je to svojevrsni aristokratizam uma koji se zalagao za opće dobro cijeloga ljudskog roda. I Kant je bio duboko uvjeren u mogućnost napretka prema boljem i savršenijem, umnijem i čovječnijem svijetu. Uvjet za to je vidio u “javnoj slobodi uma” (intelektualnoj slobodi). Kant je isticao da napredak kulture i civilizacije ne znači nužno istodobni napredak moralnosti. Razvoj znanosti i umjetnosti sam po sebi ne čini čovjeka moralno boljim i savršenijim. Za svoje suvremenike je rekao da su civilizirani, zahvaljujući kultiviranju znanosti i umjetnosti, ali da im još mnogo nedostaje da bi se mogli smatrati moralnima (moralno razvijenima). Za razliku od Niccola Machiavellija on je, kao i mnogi antički mislioci, zagovarao jedinstvo politike i morala.

     
        MALI IZBOR MISLI IMMANUELA KANTA

• Čovjek je životinja koja se usavršava, i to ne samo kao individua, nego također, i (to) najviše, kao vrsta. (str. 208)
• Čovjek mora biti podložan prinudnim zakonima, što je dokaz da je on po prirodi zao. (str. 212)
• Kad bi ljudi rado činili dobro, ne bi bila potrebna nikakva prinuda. (str. 210)
• Dobro u civiliziranom čovjeku samo je posljedica prinude koja mu neprimjetno oduzima divljinu i, suzbijanjem samoljubivih, razvija moralne pokretačke snage. (str. 212)
• Bez domoljublja vlade nema domoljublja građana. (str. 212)
• Država ne može nikoga prinuditi da bude sretan ili da druge čini sretnima, nego mora svakome osigurati slobodu. (str. 214)
• Nije u državnom pravu nesreća građana (jer se o njoj oni sami mogu brinuti), nego je njihovo pravo ono što čini princip ustava. (str. 214)
• Svako poboljšanje države revolucijom jest nepravo, jer nema osnove u pravima prethodnog stanja, te između tog (prethodnog) stanja i sljedećeg nastupa “status naturalis” (prirodno stanje) u kojem nema vanjskog prava. (str. 217)
• Tiranska je ona vlada u kojoj suveren postupa s narodom kao sa svojim vlasništvom. (str. 217)
• I demokracija može biti tiranska, ako njenoj konstituciji nedostaje razboritosti (npr. ako dozvoljava da se nekome sudi pukom većinom glasova). (str. 217)
• Savez naroda bi bio teško moguć ako države (koje ga čine) svaka za sebe ne bi bile slobodne države. (str. 218)
• Rat se mora voditi tako da je u miru moguće međusobno povjerenje (u ratu suprotstavljenih strana). (str. 218)
• Misliti o sebi u skladu s pravom građana države kao o članu svjetskog građanskog društva najuzvišenija je ideja čovjekovog samoodređenja. (str. 219)
• Čovjek je svojim umom određen da bude u društvu s ljudima i da se u njemu umjetnošću i znanostima kultivira, civilizira i postane moralan (str. 5)
• Postupaj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može vrijediti kao princip općeg zakonodavstva (str. 12)
• Sve prirodne obdarenosti jednog stvorenja određene su da se jednom potpuno i svrsishodno razviju. (str. 20)
• Najveći problem za ljudsku vrstu, na čije rješenje je priroda nagoni, jest ostvariti građansko društvo kojim će se upravljati prema općem pravu. (str. 21)
• Međunarodno pravo treba se temeljiti na federalizmu slobodnih država. (str. 23)
• Pojedinci, pa čak i čitavi narodi, rijetko misle o tome da, slijedeći vlastitu svrhu svaki po svom nahođenju i često jedan protiv drugoga, neopaženo, kao vođeni nekom crvenom niti, slijede namjeru prirode i rade na njenom unaprjeđenju. (str. 29)
• Čovjek ne može ne osjetiti izvjesno negodovanje kada pogleda što sve (ljudi) rade, i kako se sve ponašaju na velikoj svjetskoj pozornici. (str. 29)
• Sve prirodne obdarenosti jednog stvorenja određene su da se jednom potpuno i svrsishodno razviju. (str. 30)
• Suveren, kao poglavar države, uvijek ima pravo, premda, kao čovjek, ima i nepravo. (str. 216)
• Država ne može spriječiti da svatko javno čini prijedloge za opće poboljšanje. (str. 216)
• Najveće savršenstvo i blaženstvo ljudi posljednja je svrha prirode, ukoliko su ljudi sami tvorci tog savršenstva i blaženstva. (str. 204)
• Čovjekove prirodne obdarenosti, usmjerene na upotrebu njegovog uma, mogu se potpuno razviti samo u vrsti, a ne u individui. (str. 30)
• Sredstvo kojim se priroda služi da bi ostvarila razvitak svih ljudskih obdarenosti jest antagonizam koji u društvu vlada između pojedinaca, pod pretpostavkom da on ipak na kraju postaje uzrokom zakonitog poretka među njima. (str. 32)
• Čovjek želi živjeti udobno i zadovoljno; a priroda hoće da on izađe iz te bezbrižnosti i dokonog zadovoljstva i uvali se u rad i tegobe, kako bi pronašao sredstva da se mudro iz njih izvuče. (str. 32)
• Neka je hvala prirodi za netrpeljivost, za ljubomornu natjecateljsku sujetu, za nezajažljivu žudnju za imovinom, pa i gospodarenjem; bez njih bi sve vrsne prirodne obdarenosti u čovječanstvu ostale vječno nerazvijene i uspavane. (str. 32)
• Svaki će čovjek uvijek zloupotrebljavati svoju slobodu ako nema nad sobom nekoga koji će nad njim vršiti vlast prema zakonima (str. 34)
• Iz tako neravnog drveta, od kakvog je čovjek napravljen, ne može se istesati ništa sasvim ravno; priroda nam je stavila u zadatak da se samo približimo toj ideji. (str. 34)
• Problem ustrojstva savršenog građanskog poretka ovisan je o problemu zakonitog vanjskog odnosa među državama, i bez njega se ne može riješiti. (str. 34)
• Prije nego što bude izgrađen savez država, ljudska priroda će trpjeti najveće nedaće uz varljivi privid izvanjskog blagostanja. (str. 36)
• Nas su u velikom stupnju kultivirale znanost i umjetnost. Mi smo civilizirani i preopterećeni raznoraznim društvenim uljudnostima i pristojnostima, ipak još vrlo mnogo nedostaje da bismo se mogli smatrati moralnima. 
• Ideja moralnosti još spada u kulturu, a njena primjena je svedena na častoljublje i izvanjsku pristojnost, što sačinjava samo civilizaciju. (str. 36)
• Povijest ljudske vrste može se u cjelini promatrati kao izvršenje jednog skrivenog plana prirode. (str. 36)
• Prosvjećenost je čovjekov izlazak iz stanja samoskrivljene nezrelosti. (str. 43)
• Lozinka prosvjećenosti je “Sapere aude!”, tj. imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom (str. 43)
• Možda će se revolucijom ostvariti pad osobnog samovlađa i gramzivog ugnjetavanja koji žude za vlašću, ali se neće izvršiti istinska reforma načina mišljenja: nove predrasude će, upravo onako kao i stare, poslužiti kao uzica na kojoj se vodi velika, nemisaona gomila (ljudi). (str. 44)
• Javna uporaba čovjekovog uma mora u svako doba biti slobodna, i jedino ona može ostvariti prosvjećenost među ljudima. (str. 44)
• Prije nego što se razbudio um nisu postojale ni naredba ni zabrana, pa time niti prijestupi; ali kada je um stupio u djelovanje, ma kako još bio slabašan, miješajući se s onim što je bilo životinjsko u punoj snazi, morala su se javiti zla, ili, što je još gore, u slučaju kultiviranijeg uma, poroci, sasvim nepoznati na stupnju neznanja, pa prema tome i nevinosti. (str. 76)
• Priroda nije živim stvorenjima usadila instinkte i sposobnosti zato da ih suzbijaju i guše, ta obdarenost nije podešena za moralno stanje, već samo za održavanje ljudske vrste kao životinjske; civilizirano stanje dolazi s ovim u neizbježan sukob. (str. 77)
• Čovjeka koji misli obuzima mučan osjećaj kada procjeni zla koja pritiskuju ljudski rod tako teško i (kako izgleda) bez nade u poboljšanje. (str. 79)
• Mora se priznati da nam najveća zla koja pritiskuju civilizirane narode dolaze od rata, i to ne od onoga koji upravo traje ili koji je prošao, već od neprekidnog i sve jačeg naoružavanja za (neki) budući rat. (str. 79)
• Na onom stupnju kulture na kojem se ljudski rod još nalazi rat je i dalje neophodno sredstvo da se kultura unaprjeđuje . (str. 80)
• Priroda je pozvala ljude da svaki, prema svojim mogućnostima, pridonese općem napretku. (str. 81)
• Moralan čovjek neprestano teži za tim da bude dostojan sreće, ali ukoliko je on istinski moralan, nikada i za tim da bude sretan. (str. 95)
• Prirodno stanje (status naturalis) među ljudima koji žive jedni uz druge nije stanje mira nego, naprotiv, ratno stanje, tj. ono u kojem, doduše, neprijateljstvo ne izbija u svakom trenutku, ali to izbijanje ipak stalno prijeti; stanje mira treba dakle tek uspostaviti. (str. 141/142)
• Građansko uređenje u svakoj državi treba biti republikansko, tj. zasnovano 1) na principima slobode svih članova (kao ljudi), 2) na načelima ovisnosti svih od jednog jedinog zajedničkog zakonodavstva (kao podanika) i 3) na zakonu jednakosti svih (kao građana) (str. 142)
• Demokracija je tiranija u pravom smislu riječi jer zasniva takvu izvršnu vlast gdje svi odlučuju o jednom ili možda protiv jednoga (koji nije s tim suglasan), i to tako da (kao) odlučuju svi koji (zapravo) ipak nisu svi. (str. 144)
• Kad je riječ o međusobnom odnosu država, um zna samo jedan put za izlazak iz bezakonskog stanja neprekidnog rata: da se države, isto kao i pojedinci, odreknu divlje (bezakonske) slobode, da se prilagode javnim prinudnim zakonima, te da tako obrazuju međunarodnu državu (civitas gentium) koja će se sve više širiti dok naposljetku ne obuhvati sve narode na zemlji. (str. 147)
• Republikansko uređenje je vrlo teško izgraditi, a još ga je teže održati. (str. 153)
• Postojanje mnogih nezavisnih i međusobno odvojenih država samo po sebi znači (neminovni) rat, ali je ono bolje nego da jedna država svojom moći nadvisi ostale, jer što je obujam vlasti veći, djelovanje zakona postaje slabije. (str. 154)
• Svaka država (ili njen poglavar) želi postići trajan mir na taj način što će, po mogućnosti, zavladati cijelim svijetom. Ali priroda hoće drugačije. 
• Dva su sredstva kojima se priroda služi da spriječi miješanje naroda te ih odvoji jedne od drugih: to su razni jezici i (čudna li izraza) različite religije. 
• U različitosti (naroda) krije se, doduše, sklonost prema međusobnoj mržnji i izgovor za rat, ali ona ipak, razvijanjem kulture i postupnim zbližavanjem ljudi, vodi većoj suglasnosti u principima i sporazumijevanju u miru, koji se neće ostvariti i osigurati kao tiranija – na groblju slobode – slabljenjem svih sila, već njihovom ravnotežom u najživljoj utakmici. (str. 154)
• Radi tako kako bi mogao zahtijevati da tvoja maksima postane opći zakon. (str. 161)
• Prava politika ne može učiniti nijedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu. (str. 164)
• Tko nije dovoljno jak da svakog pojedinca u narodu zaštiti od drugoga, taj nema prava niti zapovijedati. (str. 166)
• Suglasnost između politike i morala moguća je jedino u federativnoj zajednici. (str. 167)
• Rat uvijek koči i prekida svako napredovanje prema boljem koje se dovija putem odgoja, unapređivanja umjetnosti i znanosti. (str. 198)
• Znanosti (same po sebi) ne vode napretku prema moralno boljem; one mogu voditi i padu u barbarstvo. (str. 198)
• Znanosti i umjetnosti, doduše, (same po sebi) ne vode unapređivanju moraliteta, ali mu ipak služe time što suzbijaju barbarstvo i razvijaju smisao za moralne osjećaje. (str. 199)
• Od država, dakle, ne od naroda (odozgo, ne odozdo) treba biti vođeno napredovanje prema boljem. (str. 200)
• Prilagođivati politiku pravu dobro je i korisno, ali je obratno – pogrešno i gnjusno.
• Najopasniji od svih eksperimenata je nasilna promjena, ili, štoviše, preokret u državnom uređenju: čovjek od savjesti ne bi smio na sebe preuzeti krivicu za zla koja odatle proizlaze. (str. 200)
• Božje carstvo na Zemlji: to je posljednje određenje čovjeka.
• Prijelaz iz divljeg stanja u građansko, iz sirovog u stanje uglađenosti ukusa i umjetnosti, iz neznanja u stanje prosvijećenosti i znanosti, ukratko: iz stanja nezrelosti u stanje zrelosti, nije još dovršen. (str. 204)
• Čovjek je životinja koja ima potrebu za odgajanjem. (str. 204)
• Kao životinja (čovjek) je stvoren za samoodržanje, a kao čovjek – za društvo (str. 204)
• Zlo je čovjeku potrebno kao mamuze za svladavanje lijenosti i razvoj svih obdarenosti. (str. 204)
• Priroda nije dala čovjeku svu savršenost za koju je sposobna, on sam treba da je razvije. (str. 204)
• Čovjek je po prirodi sirov, a ako takav ostane i nakon kulturnog razvoja, on je zao. (str. 204)
• Bit svake vlade je u tome da se svatko sam brine za svoje blaženstvo i da svatko ima slobodu stupiti zbog toga sa svakim drugim u kontakt: u nadležnosti vlade nije da tu brigu oduzme privatnim osobama, nego samo da omogući njihovu harmoniju, i to prema zakonu o jednakosti. (str. 205)
• Tiranija je prinuda kojom se podanici oslobađaju svakog vlastitog izbora i prosudbe. (str. 205)
• Prirodno određenje čovjeka je razvoj svih obdarenosti, blaženstva i dobre naravi. (str. 205)
• Mi (ljudi) imamo najviši stupanj kulture koji možemo imati bez moralnosti. (str. 205)
• Religija, sada, nije ništa drugo do civiliziranje putem stege. (str. 205)
• Velika teškoća u uspostavljanju građanskog uređenja jest u tome što je čovjek životinja koja zahtjeva (svoje) pravo, (istodobno) nikom drugom ne odobravajući njegovo pravo, (te tako) ima potrebu za gospodarom, a taj gospodar ne može biti ništa drugo do čovjek. (No) iz tako krivog drveta nikakav se Merkur ne da izdjeljati. (str. 205)
• Ljudi se moraju nalaziti pod međusobnom prisilom, tako što se sloboda jednoga ograničava slobodom drugoga, (sve) do najveće opće slobode, kao (u slučaju) drveća u šumi. (str. 206)
• Ako se u nekom narodu najprije uspostavi sloboda uz zakonitost s malom vlašću, pa se (onda) ova vlast uvećava samo u skladu sa zakonom i slobodom, onda se politička zajednica uzdiže do najvećeg savršenstva. (str. 206)
• Kod čovjeka samo rod dostiže potpuno ostvarenje ljudske prirode, uzdižući se trudom, kroz mnoge naraštaje od sirove prirode do savršenstva. (str. 207)
• Čovjek nije stvoren za uživanje blaženstva, nego za razvoj svih obdarenosti. (str. 207)
• Iz toga što svi ljudi traže nadmoć nad drugima proizlazi svekoliko zlo, ali i svekoliko dobro kulture. (str. 207)

IZVOR: Immanuel Kant UM I SLOBODA, Spisi iz filozofije istorije, prava i države, Posebno izdanje časopisa “Ideje”, Beograd, 1974.