|
 Dražan Gunjača rođen je 7. listopada 1958. u Sinju. Po završetku osnovnog školovanja u rodnome Sinju otišao je u vojne škole u Split. Desetak je godina bio oficir Jugoslavenske ratne mornarice. Diplomiravši, u međuvremenu, na Pravnom fakultetu u Rijeci, napustio je JNA te nakon toga radi samostalno kao odvjetnik u Puli. Autor je brojnih antiratnih djela, od kojih su najpoznatiji roman "Balkanski rastanci" i drama "Balkanski rulet". Roman "Balkanski rastanci objavljen je u Italiji, Njemačkoj, SAD-u, Australiji, Bosni i Hercegovini i Srbiji. U Italiji je roman nagrađen na dva međunarodna literarna natječaja: PREMIO SATYAGRAHA 2002. na temu "mir" i PREMIO INTERNAZIONALE ANGUILLARA SABAZIA CITTA D'ARTE 2004. Drama "Balkanski rulet" objavljena je, do sada, u Italiji, Njemačkoj i SAD-u. Drama "Balkanski rulet" je do sada osvojila više od dvadesetak nagrada, uključujući plaketu Europskog parlamenta na natječaju PREMIO INTERNAZIONALE ANGUILLARA SABAZIA CITTA D'ARTE 2003, nagradu za kazalište na natječajima ILI VIAGGIO INTINITO 2003, PREMIO CARVER 2003, PREMIO LETTERARIO TRIESTE - SCRITTURE DI FRONTIERA 2003, PREMIO EUROPEO "VIA FRANCIGENA" 2004. te niz drugih nagrada. Nagrađivan je i za kratke priče (eseje) i pjesme.
I Z B O R I Z T E K S T O V A
N a p o m e n a : Svaka misao, izvučena iz svog konteksta, može se tumačiti na sto načina, pa se tako mogu tumačiti i ove misli iz mojih djela. U nadi da na ovu stranicu dolaze ljudi dobre volje, svima koje zainteresiraju neke od misli na stranici, toplo preporučam da pročitaju i djelo iz kojeg one potječu. Naime, ignoriranje mi je prihvatljivo, ali bih svakako želio izbjeći moguće pogrešno tumačenje neke od misli. O svakom, pak, tumačenju bilo kojeg mojeg djela u njegovoj cijelosti voljan sam raspravljati. Bilo to tumačenje pozitivno ili negativno. Hvala! Autor
"Zar ljudi ne vide očiglednu tragediju u koju srljaju, zar je moraju doživjeti da bi bili svjesni njenog postojanja?"
(Dražan Gunjača "Balkanski akvarel", Pula 2004.)
“Uvijek sam sebe frapiram kad se sjetim svojih prijeratnih razmišljanja o mogućem ratu na Balkanu. Ni ja ni mnogi oko mene takvu mogućnost nismo niti hipotetički mogli akceptirati. A desilo se. Odjednom. S nevjerojatnom lakoćom. Rat je samo buknuo. Kao da je tinjao sve te godine i kao da je samo čekao da netko puhne u žeravicu. Te žeravice nismo bili svjesni. Zato sam sve ovo napisao. Nema trenutno zemlje na svijetu koja nema takvu žeravicu, samo je pitanje koliko je ima i da li je prepoznata. I to je najstrašnije saznanje koje nosim iz ovog rata. Svijest da nema zagarantiranog mira nigdje u svijetu ako se svakodnevno ne zalažemo za njega."
(Iz intervjua objavljenog na talijanskom web-siteu: http://www.kaleidon.it/fara/html/interviste/drazan.html © Copyright Fara Editore, prijevod D. G.)
Anita
- Barba Robi, nemoj mi, molim te, pričati priče kao moja mama, kako je on na nebu, kako se morao žrtvovati za domovinu, ali da je i dalje uz mene. Zašto je on morao poginuti?
- Znaš, postoji Bog koji voli dobre ljude, a tvoj otac je bio jedan od najboljih koje sam poznavao. Ja sam siguran da postoji drugi svijet, da je tvoj otac sada tamo, konačno na miru, i da samo tebe gleda i pazi na tebe. Uvijek, svakog trenutka, danju i noću, uvijek je uz tebe. Domovina mu je oslobođena i on sada samo o tebi skrbi, da ti bude što bolje u životu. Ne smiješ patiti, ne smiješ plakati za njim jer će onda i njemu gore biti teško kad tebe vidi nesretnu. Zato misli na njega, misli na tatu koji te beskrajno voli, ali koji želi da budeš sretna jer samo tako će i on biti sretan. A ti želiš da bude sretan, zar ne?
- Želim - tiho prošapće ona.
- Eto, vidiš, tako treba. Samo tako onda ima smisao sve ono za što se on borio. Ako nisi sretna, onda on nije ništa napravio, znaš? - rekoh ja, dok sam se duboko u sebi pitao bi li Mario, da kojim slučajem može sada birati, izabrao put na kojem bi svoju kćerkicu više usrećio nego onaj koji je odabrao, koji mu je, na kraju krajeva, većim dijelom život nametnuo! (III, 58-59)
Sanjica
Dragi tata! Jučer nam je učiteljica rekla da napišemo jedno pismo onome koga najviše volimo. I da mu napišemo sve što mislimo, što bismo željeli. Ja sam joj rekla da tebe najviše volim, ali da si ti na nebu i da ne znam kako da ti to pismo pošaljem. Onda je učiteljica počela plakati. Meni je bilo žao, pa sam se setila da si mi rekao da sve za tebe mogu poslati čika Robiju u Pulu. I onda mi je ona rekla da napišem i pošaljem jer da je čika Robi sigurno dobar čovek, i da će on to tebi sigurno nekako poslati. Dragi tata! Strašno mi nedostaješ. Znaš, ima i ovdje djece koja nemaju stalno tate, ali im oni dolaze za Novu godinu. Meni je mama rekla da si ti stalno sa mnom, ali da nam ne možeš doći. Da si na nebu. Ja bih voljela da možeš doći, kao i druge tate. Samo za Novu godinu. Da tada budemo skupa. Da se igramo. Da me onako digneš visoko, da me nosiš. Znaš, onako kako si me nosio. I da se tako šećemo po celom gradu, da svi vide da i ja imam tatu. Najlepšeg tatu na svijetu... Eto, tata. Učiteljica je rekla da napišemo što bismo željeli u novoj godini. I da nije važno što ja ponekad govorim kao i ostala deca ovde, a ponekad onako kako smo pričali dok smo bili skupa. Prije rata. (III,222-223)
-
Ideali? Najprije bi trebao raskrstiti sam sa sobom jesu li tvoji ili tuđi, a potom poći od toga da bi oni trebali oplemeniti a ne uništiti ljudski život. (I,11)
-
Danas se u svijetu više bore za prava sjevernoatlantskih tuljana nego ljudi. (I,28)
-
Budala, idiota i raznih drugih bolesnika uvijek je bilo i bit će ih kod svih naroda. (II,97)
-
Za ove prostore zakonom bi trebalo urediti da ljudi rođenjem dobivaju brojeve a ne imena, što bi im zasigurno bitno olakšalo život. (II,101)
-
U ovoj zemlji najteže je biti čovjek. Lakše je biti samo Hrvat, Dalmatinac, Istranin, pa čak i Srbin, ali čovjek, e, to je doista teško biti. (III,172)
-
Dok god nisam na ratištu i dok god se ne puca u mene, za mene postoji samo čovjek sa svojim imenom i prezimenom. (II,94)
-
Kada netko bude pucao u mene, i ja ću u njega, ma tko to bio. (II,94)
-
Ponosan sam što sam Hrvat u mjeri u kojoj je bilo tko drugi na ovom svijetu ponosan na to što je Englez, Francuz, Nijemac ili bilo tko. Ni više ni manje. Pogotovu kad mu je zemlja u ratu. (II,94)
-
Rođen sam u kraju gdje te najprije nauče hrvatsku himnu, potom igrati briškulu i trešet, a tek onda zvati majku. (II,95)
-
Moj ponos dozvoljava da cijenim svakog Srbina koji je ponosan zbog toga što je Srbin, pod uvjetom da to nije na moj račun. (II,95)
-
Moje hrvatstvo je samo na moj račun, ničiji drugi. (II,95)
-
Ne dopuštam da mi itko ikad, zbog bilo čega određuje s kime i zašto ću se družiti. (II,96)
-
Ja nisam stvarao prijateljstva zbog politike, pa ih neću ni gubiti zbog nje. (II,96)
-
Neki su me se "prijatelji" odrekli zbog politike, a i ja sam se potom odrekao njih, ali ne zbog politike, nego zbog te njihove odluke. (II,96)
-
Proći će plemenska faza i ljudi će opet postati ljudi, bez obzira na to što su po nacionalnosti. (I,56)
-
Čini mi se da je najprilagodljivija živa vrsta na Balkanu upravo čovjek, pod uvjetom da se rodio i odrastao na njemu. (II,25)
-
Na Balkanu su svi ugroženi, samo je pitanje kad će koji doći na red. (I,29)
-
Kod nas su države, kako god se zvale, oduvijek bile same sebi svrha, a ne onima koji u njima žive. (I,27)
-
Na Balkanu privremeni karakter imaju samo lijepe stvari. (II,112)
-
U kojim god vremenima živio ovdje, jednako bi prošao. Prije ili poslije. (II,199)
-
Ovdje povijest uvijek počinje ispočetka. (II,231)
-
Kad se rodiš na Balkanu, ne moraš strepiti da će te dosada dokusuriti, ovdje život uredno priređuje iznenađenja svake vrste. (II,276)
-
Poslije desete žrtve do koje ti je stalo, rat postaje tvoj, ma gdje se nalazio. (I,54)
-
Lako je staviti život na bilo čiji oltar, dok još o njemu ne znaš ništa. (II,65)
-
Što je mrtvih više, lakše će ostale ovce stjerati u tor. (I,62)
-
Kako bi koja generacija povela rat, a na Balkanu nijedna do sada nije prošla bez njega, tako bi se najprije obračunala sa spomenicima. (II,231)
-
Na Balkanu poraženi nikada nisu čekali pobjednika, ako nisu nužno morali. (III, 26)
-
Dehumanizaciju čovjeka možeš provesti i uz taktove valcera, i uz Internacionalu, a naročito uz himne svih vrsta. (I,65)
-
S jednom se himnom rađaš, s drugom živiš, a sam Bog zna s kojom ćeš umrijeti. (II,26)
-
Taman se navikneš na jednog idola, na zidu osvane drugi, uokviren na velikoj slici, u pozlaćenom okviru, a svojim strogim pogledom diktira tempo i život svakoga tko zaviri u sobu gdje su ga objesili. (III,173)
-
Čovjek u nevolji, kad već ne može sam izaći iz nje, sklon je slušanju lijepih riječi, makar i ne vjerovao u njih. (III,36)
-
Ego! Koliko smo gluposti spremni napraviti da bismo ga zadovoljili? Koliko nepotrebne boli pa i nepravde nanijeti drugima? (II,208)
-
Zar nije dovoljno što ljudi i bez rata razaraju obitelji, uslijed ovih ili onih okolnosti, nego im još trebaju i ratovi. (III,135)
-
Šta luđaci najčešće umišljaju? Da su generali! Kako ne umisle da su znanstvenici, mirotvorci, obični radnici? (I,59)
-
Kako vrijeme odmiče, ljudi smišljaju samo još veće grozote, još razornije ratove, dok se konačno, kako im je krenulo, jednog dana potpuno ne unište. Sami sebe. (III,135)
-
Svatko u sebi ima i dobrog i lošeg, ali valjda dugogodišnji rat i s njim povezane sve moguće vrste kriza, generiraju zlo na svim razinama, pa tako i iz ljudi izvlači onaj tamniji dio koji su do jučer, iz ovih ili onih razloga, koliko-toliko uspješno prikrivali. (III,69)
-
Zlo je zlo, kako god ga okreneš, a sam Bog zna koje bi od dva raspoloživa moglo na kraju ispasti manje. Nijedno! (II,116)
-
Poštenje i politika! Igdje, ikada, a kamoli danas i ovdje. (III,36)
-
U ovoj državi se možeš pozivati na dostojanstvo i dignitet tek kad više nemaš što izgubiti. Barem kad se radi o državnoj službi. A do tada provedeš život u sitnim kalkulacijama. (III,167)
-
Lako je biti dostojanstven u dostojanstvenim okolnostima. (III,184)
-
Ako je nešto vlast na ovim prostorima znala, to je sigurno bila frapantna vještina proizvodnje državnih neprijatelja, svih mogućih kalibara. (III,167)
-
Što se tiče domaćih političara i njihove dalekovidnosti, humanosti, demokratičnosti i tome sličnih prozapadnih papazjanija, jasno mi je da po njima ratno stanje vjerojatno nikada ne bi ni prestalo. (II,69)
-
Na ovim prostorima sadržaj nikada nije bio bitan, a ako jest, obično bi se naknadno pokazalo da ne odgovara formi u koju je bio upakiran. (III,185)
-
Kad njemačko-austrijske zakone pretočiš na ovo balkansko tkivo, što je omiljena praksa naših zakonodavaca, u stvarnosti dobiješ ekonomiju latinsko-američkog tipa, u onom najgorem kontekstu. (III,110)
-
Kako pristojnog njemačkog poduzetnika staviti u korelaciju s našom pravnom i životnom nepredvidivosti kad oni pod svaku cijenu žele znati što će se desiti s njihovih sto uloženih maraka u sljedećem petogodišnjem razdoblju, a mi, opet, o njima imamo spoznaju samo za sljedećih pet minuta, računajući od trenutka kad nam dođu u džep. (III,141)
-
Počeli su dolaziti raznorazni svjetski hohštapleri, lovci u mutnom, koji su riječima nudili sve, a djelima gledali samo kako izvući nekakvu korist na brzinu i nestati. (III,110)
-
Vojnička logika uvijek je ista, u kojoj god uniformi bio. Ako se to uopće može nazvati logikom! (III,51)
-
Mnogo puta ga je (rat napomena priređivača ) lakše preživjeti, nego ostati čovjek. (III,127)
-
Što će mi sve, kad se zgadim sam sebi. (III,128)
-
U ovoj zemlji nitko još ozbiljno ne shvaća PTSP. (II,312)
-
Društvo se mora konačno probuditi, upitati što je to PTSP, te kako pomoći onima koji su oboljeli od njega, a ne te ljude skrivati po zatvorima, bolnicama i ne znam gdje već. (II,309)
-
Društvo treba prestati od njih (oboljelih od PTSP-a napomena priređivača ) praviti suvremene gubavce kojih se treba kloniti i prepustiti ih njihovoj sudbini, da se sami snalaze kako znaju i umiju. (II,309)
-
U teškim vremenima najvažnije je imati prijatelja na kojega se možeš osloniti. (I,48)
-
Samo ljudi ti mogu reći toplu riječ, podijeliti s tobom tugu, pružiti ruku kada posustaneš. (II,268)
-
Ako stalno čekaš da ti se desi nešto veliko i značajno, prođe život u čekanju. (II,54)
-
Zaboravili smo biti jednostavni, iskomplicirali smo sve oko sebe do apsurda, ispleli kilometre mreža u koje smo se upleli i ne možemo van; zaboravili samo biti ljudi, obični mali smrtnici, što jesmo, i u tim običnim, svakodnevnim stvarima pronaći taj nesretni smisao. (III,224)
-
Uvijek postoje lijepe stvari koje ni rat ni sve njegove strahote ne mogu uništiti. (II,179)
IZVORI: (I) Dražan Gunjača, BALKANSKI RULET, "Libro", Pula 2002, (II) Dražan Gunjača, BALKANSKI RASTANCI, "Libro", Pula 2002, (III) Dražan Gunjača, LJUBAV KAO KAZNA, "Libro", Pula 2002. © Svako umnožavanje, fotokopiranje, reproduciranje isključivo uz pismeno dopuštenje Dražana Gunjače.
|
