|
 Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva (1874-1948) obično se smatra ruskim kršćanskim egzistencijalistom. Rođen je u aristokratskoj obitelji. Karijeru je započeo ulaskom u vojnu školu, ali ju je brzo napustio te je upisao studij prava. Zbog sudjelovanja u studentskim demonstracijama bio je isključen sa sveučilišta i prognan u provinciju. Po povratku iz progonstva otputovao je u Njemačku, gdje je u Heidelbergu studirao filozofiju. Nakon studija vratio se u Rusiju. Isprva aktivan među socijaldemokratima i marksistima, postupno se okreće religijsko-filozofskim pitanjima. Nikada nije do kraja prihvatio tradicionalno pravoslavlje, ali nedvojbeno je bio kršćanin. Dolazak boljševika na vlast spasio ga je od vjerojatnog doživotnog progonstva u Sibir. Tijekom 1920. bio je profesor Moskovskog sveučilišta, ali već 1922 bio je osuđen na progonstvo iz Rusije. Nakon nekoliko godina provedenih u Berlinu, ostatak života proveo je u Parizu. Zagovarao je slobodu duha i borio se za slobodu osobne savjesti. U Berdjajevljevim djelima može naći vrlo oštrih riječi na račun humanizma. Ipak, ako se Berdjajevljeve misli čitaju pažljivije, može se naći u njima katkad više izvornog humanizma, nego u humanizmu kakav se danas nerijetko promiče.
MALI IZBOR MISLI N. A. BERDJAJEVA
O religiji
- Svatko tko ima religijski osjećaj života, tko je u stanju sagledati ljudski lik i njegovo lice, zna da je čovjekova sudbina tajanstvena i da ne može biti odlučena u granicama malog komadića-odlomka ogromnog i vječnog života. (43)
- Sudbina svakog čovjeka uronjena je u vječnost i u vječnosti treba tražiti odgonetku njenog smisla. (43)
- Dvije nas beskonačnosti obuhvaćaju - gornja i donja, svijetla i tamna, dobra i loša; nijedna od tih beskonačnosti ne može biti pojmljena našim malim razumom. (36)
- U granicama ovog kratkotrajnog života čini se da je sve slučajno, besmisleno, nepravično. (43)
- U vječnosti sve dobiva smisao i opravdanje. (43)
- Društvo i država mogu se zasnivati samo na religijskim, duhovnim načelima. (35)
- Duhovno načelo je aristokratično a ne demokratično. (40)
- Zahtjev za apsolutnom jednakošću je zahtjev za povratak u polazno, kaotično, mračno stanje, nivelirano i neizdiferencirano. (44)
- Nejednakost je osnova svakog svemirskog kozmičkog sustava i reda, opravdanje samog postojanja ljudske osobe i izvor svakog stvaralačkog kretanja u svijetu. (44)
- Hijerarhijsko načelo, kao i sve drugo na ovom svijetu, može se izroditi, može ne vršiti svoju misiju donošenja svjetlosti, iz njega se mogu izroditi najužasnije zlouporabe. (37)
- Hijerarhijske pregrade, koje sprečavaju razlivanje tame kaosa i trenutni trijumf kvantitativne mase, spašavaju izvore svjetlosti, čuvaju svjetionike, štite duh koji donosi svjetlost da ga ne unište duševni i materijalni kaos. (38)
- Svi ozbiljniji ljudi smatrali su da istinsko oslobođenje pretpostavlja moment askeze, samodiscipline i samoograničenja. (40)
O kulturi
- Vrijednost i kvaliteta društvenog života mjeri se kvalitetom kulturne razine. (217)
- Društveni se ciljevi ne ostvaruju u gospodarstvu i politici nego u kulturi.
- Demokratizacijom se svuda snižava vrijednost i kvaliteta kulture, ona postaje jeftinija, dostupnija, pristupačnija, korisnija, komfornija, ali i jednostrana, niže kvalitete, ružna i lišena stila. (217)
- Demokratizacija i socijalizacija ljudskih društava potiskuje viši kulturni sloj, ali bez postojanja takvog sloja, bez poštovanja prema njemu, kultura je nemoguća. (221)
- Ne mogu se demokratskim putem stvarati "znanost" i "umjetnost", filozofija i poezija, na tom se putu ne javljaju proroci i apostoli. (221)
- Najviši usponi kulture pripadaju prošlosti a ne našem buržoasko-demokratskom vijeku. (217)
- Za razliku od razdoblja Reformacije i Revolucije, razdoblje Renesanse u Italiji bilo je duboko kulturno razdoblje, ono ne samo da nije napravilo revolucionarni raskid s ranijim kulturama, nego je baštinu antičke kulture preporodilo i na njoj gradilo svoj neviđeni stvaralački uspon. (221)
- Doba Renesanse bilo je (doduše) doba ogromnih nejednakosti u društvenom poretku, ali je to bilo doba bogatog rascvata ličnosti, procvata genija. (49)
- Razvoju ličnosti ne pogoduje ujednačeno i jednoobrazno stanje u društvu, nego diferencirano, složeno društveno stanje. (49)
- U kulturi ne može djelovati revolucionarno, rušilačko načelo, ono je u biti kulturi tuđe, ono je antikulturno. (219)
- Raspodjela u kulturi ne vodi tome da veći broj ljudi započne živjeti istinskim interesom kulture; naprotiv, ta raspodjela još više smanjuje taj broj ljudi i to onih koji su svoj život posvetili višoj kulturi. (221)
- Uzvišeni duhovni život ne pripada onima koji su se svojom energijom u cjelini okrenuli interesima materijalnog života. (221)
- Na početku razvoja kulture nalazi se barbarstvo, a na kraju toga razvoja je - kriza kulture. (222)
- Kriza kulture je po svom karakteru aristokratska, a ne demokratska. (226)
- Samo stvaraoci na vrhuncima kulture mogu doživljavati duboko nezadovoljstvo kulturom i biti svjesni njene duboke krize. (228)
- Za ogromnu većinu nema nikakve krize kulture, ta većina tek treba usvojiti kulturu i proći njene putove. (226)
- Viša kultura potrebna je tek malom broju ljudi, običnoj ljudskoj masi potrebna je tek srednja kultura, a to svjedoči o hijerarhijskom ustrojstvu kulture. (229)
- Svaka se kultura sama iscrpljuje, presušuje i ide prema zalasku. (222)
- Primiče se zalasku i presušuje i čitava europska kultura, nije ni njoj dano razvijati se vječno; ona se sve više udaljava od svojih stvaralačkih izvora, postaje sve apstraktnijom i sve manje ontološkom po svom karakteru. (223)
- Uvijek kada se ruši hijerarhijski sustav, kada se ličnost hoće osloboditi od discipline države i kultura, izbija životinjski kaos, uništava se ličnost, ukida se ljudski lik. (49)
- Kršćanstvo i kršćanska crkva su antičku kulturu spasili za vječnost, sada i samo kršćanstvo stari, u njemu nema više stvaralačke mladosti; nova religijska svjetlost još se ne primjećuje. (223)
- Europskoj kulturi prijeti barbarska najezda iznutra i izvana. (224)
- Europska kultura primiče se strašnim granicama. (224)
- Savršena kultura je isto tako nemoguća kao što je nemoguće i savršeno društvo; savršenstvo je moguće samo u drugom svijetu, na drugom planu, ne u prirodnom poretku (stvari). (225)
- U svijetu će vječno ostati tragični konflikt i tragični nesporazum između manjine, živoga stvaralaštva, duhovnih traganja idejama, poezijom i životom, i većine koja živi interesima, apetitom i prozom života. (228)
O demokraciji
- Demokracija nije novo načelo i ono ne zakoračuje prvi put u svijet; to je staro, vječno načelo koje je bilo poznato još u antičkom svijetu. (133)
- Ideja demokracije u čistom obliku nikada nije trijumfirala u svijetu i jedva da je takav trijumf moguć, ali je duh demokracije već slavio ne jednu pobjedu. (133)
- Vladavina demokracije pretvara se u dionizijsku orgiju koja briše ljudski lik i plavi ljudski duh valom kaosa. (39)
- Trijumf (demokracije) izlaže opasnosti najveće duhovne vrijednosti i gazi najvrednije duhovne realnosti. (39)
- Priznavanje narodne volje, kao vrhovnog načela u društvenom životu, može biti samo klanjanje formalnom, besadržajnom načelu, obogotvorenje ljudske samovolje. (134)
- Hoću da bude ono što mi se prohtije; to je krajnja forma demokracije i vlasti naroda. (134)
- Ostaje nepoznato što će poželjeti suvereni narod kada sve bude prepušteno njegovoj volji, kakav će sustav života poželjeti stvoriti. (134)
- Narodna volja može poželjeti najstrašnije zlo i demokratski princip ništa ne može prigovoriti na to. (134)
- Pravda i istina mogu biti u manjini a ne u većini, čak su najčešće u manjini, i skoro je čudovišno da su ljudi mogli doći do takvog stanja svijesti da u mišljenju i volji većine vide izvor i kriterij pravde i istine! (134)
- Opće pravo glasa nije pogodan način izražavanja kvalitete u narodnom životu. (137)
- Ljudska masa je prašina koju vjetar nosi i volja te mase ne može biti volja naroda. (137)
- U masi, u gomili uvijek postoji tamni bezdan, ponor. (37)
- Demokratska ideologija kvantitete mora dovesti do carstva najgorih, a ne najboljih. (135)
- Neograničena vlast svih strašnija je od tiranske vlasti jednoga. (142)
- Kvantiteta ne stvara kvalitetu. (138)
- Sveta ljudska prava nisu sadržana u demokraciji i ne proističu iz nje; suvereni narod može čovjeku oduzeti sve što mu se prohtije, što nađe da odgovara njemu i njegovom dobru. (142)
- Autokracija naroda najstrašnija je autokracija, jer u njoj čovjek ovisi o neprosvijećenim kvantitetama, o mračnim instinktima masa. (142)
- Volja jednoga i volja maloga broja njih ne može toliko proširiti svoje pretenzije kao što to može volja svih; od volje autokrata još se može obraniti dio vlastitog života, ali je neusporedivo teže sačuvati nešto pred voljom autokracije naroda. (142)
- Demokracija u svom krajnjem izrazu ne dozvoljava pravo na privatni život; ona pokazuje tendenciju da čitav čovječji život pretvori u javni život i teško je, vrlo je teško sakriti se od demokracije koja je bezgranična i čije su pretenzije takve da u sve proniče; ona upada u naš stan, proniče u naše misli i osjećaje, ona hoće čovjeka učiniti isključivo društvenim bićem. (142-143)
- Stil života demokratskih društava sve i svakoga dovodi do jednoličnosti; taj stil ne podnosi samoću i usamljenike, on ne ostavlja mjesta i vremena za kontemplaciju, on je neprijateljski raspoložen prema stvaralačkom izobilju malobrojnih. (143)
- Demokracija ne pogoduje pojavi snažnih, sjajnih, stvaralačkih ličnosti; ona stvara društvenu sredinu koja sve nivelira, koja nastoji ličnost u cjelini progutati i podrediti je sebi. (143)
- Opće izborno pravo koje za mnoge neoboriva dogma pobuđuje najveće sumnje. (139)
- Utemeljeno na lažnoj jednakosti opće biračko pravo negacija je čovjeka. (139)
- Opće izborno pravo ne poznaje konkretne ljude i različitosti njihovih kvaliteta, njihove težine, ono ima posla isključivo s ljudima kao apstrakcijama, atomima, matematičkim točkama. (139)
- Odakle uvjerenost da se demokratskim putem može dobiti društvo najviše kvalitete? (139)
- J. J. Rousseau je vjerovao u prirodnu dobrotu i blagost ljudske prirode i mislio je da će se to sve otkriti u svoj svojoj ljepoti kada bude ustanovljen oblik vladavine naroda; tu duboko ukorijenjenu laž opovrgao je sam život, povijesno iskustvo i bogatija i složenija misao. (135)
- Već to što carstvo demokracije razdire borba partija i što je u njemu sudbina države predana partijama, ne dozvoljava da se vjeruje da će u njemu - u tom carstvu - narod doći do izražaja. (138)
- Demokratski parlament je arena borbe za vlast i interese, u njemu je teško čuti glas jedinstvenog naroda, on se čuje samo u izuzetnim trenucima i od izuzetnih ljudi. (139)
- Demokratska uprava je, na kraju krajeva, fikcija. (138)
- U realnoj, istinskoj stvarnosti pitanje je (samo) - da li trijumfira aristokracija* ili ohlokracija**. (138)
- Tiranija partija rijetko je aristokracija, tu nema odabiranja boljih i najsposobnijih. (138)
- Čista samodržavna demokracija najstrašnija je tiranija; ona ubija čovjeka***. (138)
- Sloboda je aristokratična, a ne demokratična, ona je okrenuta ličnosti a ne masi. (144)
- Najstvaralačkija razdoblja u životu čovječanstva su aristokratična, a ne demokratična. (144)
- Stvaralaštvo je aristokratično, ono je djelo najboljih, ono ne podnosi vlast najgorih, vlast gomile. (11)
- U ljudskom društvu djeluju tajanstvene sile, o kojima ne vodi računa nijedna racionalistička teorija društva. (147)
- Radi dostojanstva i slobode čovjeka demokraciju treba ograničiti, treba je sjediniti i podrediti drugim načelima. (145)
- Demokracija je postala oruđe ljudskih interesa i ljudskih strasti, arena borbe za vlast i dominaciju. (146)
- U demokratskim društvima svaka uzvišena ideja umire, vladavina demokracije znači vladavinu raznih interesa različitih društvenih skupina, njihovu borbu za vlast. (146)
- Demokracija shvaća vlast kao pravo a ne kao dužnost. (146)
- Za istinsku slobodu čovjeka, za očuvanje njegovog dostojanstva i kao jamstvo njegovih prava, važno je da volja naroda bude okrenuta dobru, da njome vladaju istina i pravda. (145)
- Bratski odnos čovjeka prema čovjeku mora biti duhovna osnova svakog društva dostojnog tog imena. (148)
* (izvorno grč.) vladavina najboljih
** (izvorno grč.) vladavina najgorih
*** aluzija na boljševički projekt društva
O aristokraciji
- Ljubav prema aristokratskoj ideji sudbina je malobrojnih u demokratskom vijeku. (103)
- Aristokracija nije niti sloj, niti klasa, aristokracija je stanovito duhovno načelo, koje je po svojoj prirodi neuništivo; ono djeluje u svijetu u različitim vidovima i oblicima.
- Plemenitost se ne stiče, na zarađuje, ona je dar sudbine. (107)
- Aristokratski duševni sklop može postojati i kod običnog radnika, dok istodobno plemić može biti prostak-grubijan. (108)
- Poznavao sam obične radnike koji su bili veći aristokrati od mnogih plemića, ali vi ne želite da radnik bude plemenit, vi ga hoćete pretvoriti u pravog proletera, plebejca po uvjerenju. (109)
- Aristokracija, kao vladavina i gospodstvo najboljih, kao zahtjev za kvalitativnim odabiranjem, ostaje za sva vremena najviši princip društvenog života, jedina utopija dostojna čovjeka. (103)
- Istinska aristokracija može služiti drugom, čovjeku i svijetu, jer nije zaokupljena vlastitim isticanjem, ona (sama) po sebi stoji dovoljno visoko. (107)
- Nađite najsposobnijeg čovjeka u određenoj zemlji, postavite ga na visoki položaj, kakav samo može biti, poštujete ga i dobit ćete apsolutno savršenu vladu, i nikakva glasačka kutija, parlamentarna krasnorječivost, glasanja, ustavna načela i, uopće, nikakvi drugi mehanizmi ne mogu ni najmanje poboljšati položaj takve zemlje. (103-104)
- Od nastanka svijeta upravljala je, upravlja i upravljat će manjina a ne većina, i to je točno u svim vidovima i tipovima vladanja, i u monarhijama, i u demokracijama, i u reakcionarnim, i u revolucionarnim razdobljima; pitanje je samo da li (konkretna) manjina upravlja bolje ili gore. (104-105)
- Gori ruše bolje ili bolji ruše gore; neposredne uprave i vladavine ljudske mase ne može biti, ona je moguća samo kao trenutak stihijne masovne poplave u revolucijama i pobunama, no i tu se vrlo brzo pojavljuje diferencijacija, stvara se nova manjina koja uzima vlast u svoje ruke. (105)
- U revolucionarnim razdobljima obično vlada grupa demagoga, koja se lukavo koristi instinktima masa; revolucionarne vlade, koje sebe smatraju narodnim i demokratskim, uvijek su tiranija manjine, a sasvim rijetko je ta manjina bila izbor najboljih. (105)
- (I) vladavina rulje stvara svoju izabranu manjinu, svoj izbor najboljih u grubijanstvu. (106)
- Aristokratizam nije pravo nego obveza. (109)
- Aristokrat je onaj kome je više dato, tko može odvajati od svoga obilja. (110)
- Aristokracija treba služiti narodu svojom prosviječenošću, svojim duševnim i materijalnim bogatstvima. (114)
- Loš i odnos s visoka prema prostom narodu nije nešto aristokratsko, to je svojstvo skorojevića. (114)
- U povijesti aristokracija se može rađati i izrođivati, ona lako postaje previše kristalizirana, previše zatvorena u sebe, počinje se suprotstavljati narodu, iznevjeravati svoju misiju te umjesto da služi drugima traži privilegije. (109)
O socijalizmu
- U svim vremenima je postojala borba klasa, borili su se bogati i siromašni, postojala je sirotinja i bijeda te je pitanje kruha svagdašnjeg mučilo čovjeka (149)
- Moralna patetika socijalizma nastala je iz lažne svijesti o tome da društvena nepravda, bijeda i patnje uglavnom dolaze od zle volje vladajućih, imućnih klasa. (161)
- Socijalističke tirade o bogatima i siromašnima su u najvećem broju slučajeva do dna lažne. (161)
- Društveno uređenje ne ovisi o zloj volji ovih ili onih društvenih klasa, društvo je prirodna pojava i njegova zakonitost je povezana s prirodnom zakonitošću. (162)
- Socijalizam je stvorila buržoazija, njen najviši kulturni sloj. (151)
- Socijalizam je buržoaski do samog dna i nikada se nije uzdigao iznad razine buržoaskih osjećaja i buržoaskih životnih ideala. (149)
- Marx je u biti i učio - da je "proletarijat" dijete "buržoazije", da je socijalizam odraz "buržoaske" ekonomske stvarnosti, obrambena reakcija u odnosu na nju. (151)
- Samo u "buržoaskim" klasama socijalizam može biti plemenit i nekoristoljubiv, kao pokret ljudskog duha, samo tu može biti ideja; u "proleterskim" klasama socijalizam postaje interes. (151)
- Proletarijat je od buržoazije usvojio ateizam i materijalizma, od nje je usvojio duh površnog prosvjetiteljstva, kroz nju se prožeo duhom ekonomizma, ona ga je gurnula na put borbe klasnih interesa. (150)
- Položaj radničke klase u kapitalističkom društvu je jadan i zaslužuje suosjećanje i pomoć, ali u duševnom tipu te klase nema posebno uzvišenih crta. (150)
- U svim vremenima je psihologija pobunjenih masa, pobunjenih nižih slojeva, bila ista; uvijek je ta psihologija bila neprilična i ružna. (152)
- Ravnanje prema nižima uništenje je ljudske kulture. (164)
- Zdrav moralni sud mora priznati da je bolje da mali broj ljudi bude na višem stupnju kulture, nego da svi budu na najnižem. (164)
- Veliki dio krivnje zbog nakazne psihologije (nižih, pubunjenih društvenih slojeva) leži na višim klasama, koje nisu ispunile svoju misiju, koje su prve izdale zajedničke svetinje i uzvišene istine. (152)
- Orgijanje gramzivosti u kapitalističkom društvu moralo je poroditi socijalizam. (152)
- Socijalizam ne pretendira samo na to da bude društvena reforma, organizacija gospodarskog života, on želi biti nova religija. (155)
- Socijalizam je prisilna vrlina i prinudno bratstvo, zato je on i estetski i moralno odbojan. (156)
- Na svijetu ne može biti ničega strašnijega od prinudne vrline. (159)
- U ime dostojanstva i čovjekove slobode, u ime njegove uzvišene prirode, nužno je čovjeku ostaviti stanovitu slobodu grijeha, slobodu izbora između dobra i zla. (159)
- Ljudsko se društvo ne može izgraditi na ljubavi, kao načelu prinudnom i obaveznom za sve, ljubav među ljudima može biti samo slobodni cvijet ljudskog zajedništva. (160)
- Bratstvo ne može biti prirodno stanje ljudi i ljudskih društava; u prirodnom redu čovjek čovjeku nije brat nego vuk, i ljudi vode surovu međusobnu borbu. (157)
- Možete me primorati da se s uvažavanjem odnosim prema dostojanstvu i pravima svakog čovjeka, možete od mene zahtijevati da u svakom čovjeku priznam građanina, ali nitko i ništa na svijetu ne može me primorati na bratstvo, zahtijevati od mene bratski odnos prema onima koje nisam izabrao niti zavolio. (158)
- Krajnja granica kolektivizma je podruštvljavanje čitavog čovjeka bez ostatka, podruštvljavanje njegovog tijela i njegove duše. (158-159)
- Na određenom stupnju razvoja materijalnih proizvodnih snaga nejednakost daje maksimum blagostanja, maksimum zadovoljavanja potreba naroda. (163)
- Socijalizam siromaštva je najstrašniji socijalizam. (164)
- U svijetu ne treba biti siromašnih i gladnih, svima treba biti osiguran život dostojan toga imena, ali to ne zahtjeva jednakost. (164)
- Izobilje pretpostavlja nejednakost, natjecanje i selekciju. (171)
- Strašno je nepravedno i surovo zahtijevati jednake uvjete za sve ljude, jer uvjeti života jednoga čovjeka, na koje je navikao i koji su mu relativno laki, za drugog su čovjeka nepodnošljivo mučni i teški. (171)
- Samo osvetoljubiva pakost i mržnja mogu zahtijevati izjednačenje, i to prinudno, nekulturnog i grubog čovjeka s čovjekom profinjene i visoke kulture. (171)
- Socijalizam se u samom svom nastanku pobunio protiv podjele rada, ali to je temelj ljudskoga društva i kulture. (168)
- Kvantitativno izjednačavanje rada je uvreda za najbolje, negiranje i uništavanje sposobnosti, darovitosti, genijalnosti. (168)
- Socijalni razvoj pretpostavlja porast čovjekove vlasti nad prirodom, rast ekonomske produktivnosti, etičku promjenu odnosa čovjeka prema čovjeku. (169)
- Reformiranje društva, reguliranje proizvodnje i organizacija rada trebaju biti usklađeni s načelima privatnog vlasništva, jer je načelo vlasništva neraskidivo povezano s načelom ličnosti. (170)
- S načelom vlasništva mogu biti povezane najraznovrsnije zlouporabe, ono lako postaje oruđe ljudske koristoljubivosti i gramzivosti, ono se može pretvoriti u oruđe ugnjetavanja. (170)
- Duhu koristoljublja, gramzivosti, egoizma, duhu opsjednutom žudnjom za nasladom i potpalom pod neukus i ružnu raskoš, mora se suprotstaviti drugačiji duh; potrebna je duhovna borba s "buržoaskim" duhom. (170)
- Socijalizam nije u stanju pobijediti "buržoaski" duh, jer je i sam prožet tim duhom, on je njegovo čedo. (170)
O revolucijama
- U povijesti nikada ne biva ono što očekuju sanjari. (15)
- San o ostvarenju savršenog i blaženog društvenog stanja u nesavršenom svijetu ispunjenom patnjom bezuman je. (31)
- Ne može u jednom trenu doći do svjetlosti, do uzvišene svjetlosti, čitava neobuhvatna kaotična tama ljudske mase. (38)
- Eksperimenti ostvarenja zemaljskog raja uvijek su dovodili do pakla na zemlji, do zla, mržnje, uzajamnog istrebljivanja, do krvi, nasilja i orgija. (27)
- I sama pomisao da se buduće naraštaje oslobodi žrtava i patnji na račun prethodnih naraštaja nezahvalna je i bezbožna. (46)
- Sve utopije savršene Božje države na zemlji temelje se na miješanju različitih planova, na miješanju ovoga svijeta s drugim svijetom, sve su one neodgovarajući pokušaji da se četvrta dimenzija smjesti u trodimenzionalni prostor. (71)
- Uvijek kada bi se nakupilo mnogo grijeha na strani hijerarhijskih načela i kada njihovi nositelji ne bi ispunjavali misiju donošenja svjetlosti, odozdo su se podizali tamni valovi kaosa prijeteći da zbrišu društveni kozmos, da unište svaki kozmički redu u društvenom životu. (38)
- Ruska revolucija je teška kazna zbog grijehova i bolesti prošlosti, zbog laži koja se nagomilala, zbog neispunjavanja dužnosti ruske vlasti i vladajućih klasa, zbog stogodišnjeg puta ruske inteligencije, koja se nadahnjivala negativnim idealima i varljivim, lažnim obmanama. (23)
- Pravoslavlje je tijekom mnogo vjekova odgajalo ruski narod u duhu religiozne pokornosti caru, oni nije kod naroda odgajalo samoinicijativu i samodisciplinu. (19)
O zakonu i ljudskim pravima
- Svijet koji leži u zlu mora biti podčinjen zakonitosti, inače će grozni kaos srušiti svaki redu u njemu. (34)
- Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. (23)
- Pravo čini slobodu ljudske ličnosti neovisnom o vrlinama i porocima drugih ljudi, o njihovom moralnom nivou, o njihovoj samovolji. (23)
- Negacija prava znak je opadanja osobne samosvijesti, to je nedostatak osobnog dostojanstva, to je uronjavanje u bezličnost kolektiva. (23)
- Ljudska prava pretpostavljaju dužnost poštivanja tih prava; u ostvarivanju ljudskih prava ono najvažnije nisu vlastite pretenzije na ta prava, nego poštovanje prava drugih ljudi, uvažavanje ljudskog lika u svakom čovjeku. (123)
- Pravo proističe iz dužnosti, ako svi budu naglašeno svjesni prava i nedovoljno svjesni dužnosti, onda nitko neće prava poštivati, ona neće biti realizirana. (123)
- Apstraktna načela slobode i jednakosti ne stvaraju savršeno društvo, na jamče ljudska prava; između slobode i jednakosti ne vlada harmonija, nego nepomirljivi antagonizam. (124)
- Ljudska prava i slobode su nešto neizmjerno dublje nego, na primjer, opće pravo glasa ili parlamentarni sustav i slično. (131)
- Može se priznati neizbježnost, pa, katkada, i relativna korist konstitucionalizma i parlamentarizma, ali vjerovati da se tim putem može stvoriti savršeno društvo, da se možemo izliječiti od zla i patnje - tako nešto više nije moguće. (130)
- Sva su politička načela relativna, nijedno ne može pretendirati na isključivo značenje, nijedno ne može biti jedino spasonosno sredstvo. (131)
O anarhizmu
- Kao i socijalizam, anarhizam je jedna od vječnih težnji, kakve su se od davnih vremena javljale u ljudskom društvu, i jedna od krajnjih granica do kojih seže ljudska misao o društvu. (175)
- Socijalizam stiže do nebića svojom žudnjom za jednakošću, a anarhizam svojom žudnjom za slobodom. (175)
- Socijalizam vjeruje u blagotvornost prinudne organizacije, a anarhizam u blagotvornost prirodne autonomije. (175)
- Anarhizam vjeruje da se iz kaosa prirodnim putem može roditi harmonija. (175)
- Anarhizam negira značaj zakona u ljudskom životu, društvu, putovima povijesti, on negira svaku povijesnu hijerarhiju, svako pravo i svaku državu. (175)
- Za dosljednu anarhističku svijest, povijesni proces je potpuno besmislen i čovjek treba zbaciti sa sebe sve okoštale naslage državnosti i kulture; dosljedni anarhizam ne priznaje nikakva dostignuća na dugom povijesnom putu čovječanstva. (175)
- U duševnoj osnovi anarhista leži revolucionarni pobunjenički osjećaj uvrijeđenosti, životnog neuspjeha, zlopamćenja protiv onih vrijednosti i blaga koji im nisu pripali i koje anarhisti osjećaju kao tuđe; ideologija anarhizma je bliska rulji, skitnicama, onima koje je društvena hijerarhija bacila preko palube života. (176)
- Anarhistička strast za rušenjem rađa se iz osjećaja mržnje i osvete. (176)
- Trijumf anarhije značio bi raspad ukupne hijerarhije realnosti, a koje su međusobno povezane, rušenje čitavog kozmičkog sustava, pobunu kaosa protiv kozmosa. (176)
- Onaj tko dinamitom razara sve realnosti što se uzdižu iznad njega, sve vrijednosti i svetinje, taj razara i sebe, svoje "ja", taj uništava svoju ličnost i baca je na pučinu kaosa nebića. (177-178)
- Anarhistička sloboda je negativna sloboda, to je sloboda "od", a ne "za", to je formalna, a ne sadržajna sloboda. (179)
- Anarhistička idealizacija nereda i kaosa, i neprijateljski stav prema svakom poretku života, donosi nebrojene nevolje i patnje ljudskoj masi, običnom čovjeku. (185)
- Hijerarhija u povijesti odgaja ljude, čini mogućim izbor kvalitativnih elemenata i duhovni procvat života i stvaralaštva u izabranom dijelu čovječanstva, u krugu duhovne aristokracije. (184)
- Položaj izabrane manjine, duhovne aristokracije nije na ovom svijetu bio nikada lak ni zadovoljavajući. (184)
O naciji
- Formiranje povijesnog naroda jest borba s prvobitnom tamom kaosa, to je formiranje lika i lica iz bezlične prirode. (76)
- Biće nacije se ne određuje i ne iscrpljuje ni rasom, ni jezikom, ni religijom, ni teritorijem, ni državnim suverenitetom, premda su sve te karakteristike u većoj ili manjoj mjeri bitne za određivanje nacionalnog bića. (75)
- Najviše su u pravu oni koji određuju naciju kao jedinstvo povijesne sudbine; nacionalna svijest je svijest o takvom jedinstvu. (75)
- U naciju ne spadaju samo ljudski naraštaji već i kamenje crkava, dvoraca, plemičkih zdanja na imanjima, nadgrobne ploče, stari rukopisi i knjige. (82)
- U životu nacija postoje razdoblja procvata i razdoblja ocvata, razdoblja napona snaga i razdoblja opadanja. (74)
- Svaka nacija po svom zdravom instinktu teži maksimumu snage i procvata, teži iskazati se u povijesti. (78)
- I u najelementarnijem, instinktivnom nacionalnom egoizmu ima više životne istine, nego u internacionalizmu. (78)
- U internacionalizmu se nacija i čovječanstvo međusobno isključuju te na kraju nema ni nacije ni čovječanstva, jer nema konkretne realnosti, konkretne individualnosti - postoji samo apstrakcija. (79)
- Kršćanstvo poziva na bratstvo među narodima, među ljudima, ali bratstvo među narodima pretpostavlja postojanje naroda te osoba unutar naroda, kao što bratstvo među ljudima pretpostavlja postojanje ljudi, ličnosti. (80)
- Država nije karakteristika koja određuje biće nacije, ali svaka nacija teži stvoriti svoju državu, učvrstiti je i ojačati. (83)
- Kada nacija izgubi svoju državu, svoju samostalnost i suverenost, to je velika nesreća koja sakati njenu dušu.
- Židovski je narod u davnini često dopadao tuđeg ropstva i gubio državnu samostalnost; kod njega se nakupilo mnogo loših osjećanja u odnosu na sve narode koji žive u svojim državama pa je stoga židovski narod sklon revolucijama i internacionalizmu. (83)
- Za male nacije nacionalno pitanje je pitanje oslobođenja i nezavisnosti, pitanje obrazovanja i očuvanja nacionalne države; za velike nacije to je pitanje svjetske moći, svjetske misije, stvaranja i širenja imperijalističke države. (84)
O državi
- Još se nitko nikada u svijetu nikakvoj vlasti nije podčinjavao iz razumskih, racionalnih razloga. (53)
- V. Solovjov je dobro kazao da država ne postoji zato da bi zemaljski život pretvorila u raj nego zato da bi spriječila da se on konačno pretvori u pakao. (56)
- Svi su se narodi Starog svijeta trudili stvoriti moćnu vlast koja bi savladavala kaotične stihije, koja bi ih izvela iz animalnog stanja. (65)
- Sanjarska negacija države u ime utopije zemaljskog raja i blaženstva znak je razvrata u društvenom životu i odsustva asketske samodiscipline i uzdržanosti. (56)
- Vlast ne može ne biti hijerarhijska i rušenje svake vlasti i hijerarhije predstavlja povratak u stanje prvobitnog kaosa. (57)
- Dosljedne demokracije koja odbacuje svaku hijerarhiju nikada nije bilo niti je može biti. (57)
- Nakon Francuske revolucije i svih revolucija koje su za njom uslijedile Europa je ostala hijerarijska. (57)
- Poistovjećivanje države i društva dovodi do potpunog despotizma. (58)
- Država je manje despotska nego društvo koje je sebe zamislilo kao državu. (58)
- Država je objektivna, prirodna i povijesna realnost, koja se ne može niti graditi niti uništavati po ćudi ljudske samovolje. (59)
- Čovjekova sloboda i nezavisnost zahtijevaju da u temelje države bude stavljena i ljubav, ali i pravo i prinuda. (71)
- Neumitna kob vuče svaku veću državu da stječe što više moći, da uvećava svoj značaj u povijesti. (61)
- Trijumf slabog bi doveo do sniženja razine u ljudskom rodu. (64)
- Imperijalizam je vrijeme cvjetanja i završetka svake velike države, to je njen granično domet. (61)
- Imperija uvijek teži biti svjetska imperija, i po ideji može biti samo jedna jedina svjetska imperija. (62)
- Imperijalizam je star koliko i svijet, on se nije javio tek u našem buržoasko-kapitalističkom razdoblju. (63)
- Engleski imperijalizam je slijedio sasvim egoističke, trgovačko-pomorske ciljeve, industrijske ciljeve, ali je poslužio stvari svjetskog ujedinjenja, izlasku europske kulture izvan svojih granica, na mnogo širi prostor svijeta. (64)
- Država nema bezgrješnu, čistu prirodu; država se može izroditi i služiti cilju suprotnom od onog u čemu je njena misija. (65)
O humanizmu
- Humanizam je uvijek optimističan - ali ima li temelja za taj optimizam, može li se on opravdati ako se zagledamo u dubine života? (50)
- Humanizam je imao svoje značenje u povijesti ljudske kulture, kroz njega se moralo proći, ali posljednji plodovi humanizma kao apstraktnog načela uništavaju čovjeka, oni su ubitačni sami po sebi*. (50)
- Ružičaste teorije napretka i savršenog budućeg društva vrlo su često u praksi vodile do surovosti i snižavanja razine ljudskosti**. (50)
* riječi "posljednji plodovi humanizma" predstavljaju aluziju na modernu humanističku misao
** aluzija na projekt komunističkog društva
Izvori: (I) Nikolaj Berđajev FILOSOFIJA NEJEDNAKOSTI, “Brimo”, Beograd 2000. (fragmente izabrao, kroatizirao i dijelom skratio: M. Š.), (II) Nikola Berdjajev NOVO SREDNJOVJEKOVLJE, "Laus", Split 1991
.
|
