|
Kratki prikaz života i djela Erazma Roterdamskog
 Erazmo Roterdamski (1467-1536) jedan je od prvaka europskog humanizma. Pripadao je tzv. sjevernoeuropskom humanizmu, koji je, za razliku od južnoeuropskog, bio više kršćanski. Erazmo je cijeloga života ostao kršćaninom, ali je svoje kršćanske suvremenike uporno pozivao na povratak evanđeoskim korijenima, koje je držao najčovječnijima. Pri tome je odbacivao (ili barem ignorirao) sve što nije bilo uskladivo s ljudskim razumom. Bio je tolerantan u vjerskim pitanjima. Ipak, u oštrom sukobu Reformacije s Katoličkom crkvom (kojoj je pripadao do kraja života), držao se vrlo suzdržano, smatrajući da obje strane pretjeruju. Bio je izuzetno miroljubiv te je odbacivao bilo kakvo nasilno rješavanje sukoba. Bio je veliki protivnik tiranije i ratova. Bio je veliki protivnik gluposti. Gluposti svoga doba s izuzetnim je književnim talentom ismijao u svom satiričnom djelu "Pohvala ludosti". U toj satiri Erazmo nije nikoga poštedio, niti donje niti gornje slojeve društva svoga vremena. Erazmo je vjerovao da se obrazovanjem i prosvjećivanjem, nipošto oružanim bunama, može čovječanstvo učiniti plemenitijim. Bio je neumorni širitelj slobodne i optimističke antičke misli, duboke evanđeoske čovječnosti, univerzalnih humanističkih vrijednosti. Svoja je djela pisao na europskom jeziku svoga doba - latinskom. Premda je rođenjem bio Nizozemac smatrao se građaninom Europe. Svojim dubokim humanizmom ostao je svijetlo svijeta ("lumen mundi") za buduće naraštaje.
-
(Kršćanin) ne treba odbacivati ono, što ispravno govori nekršćanski autor. (I)
-
Elita podržava i raspiruje zablude nerazumnih ljudi zloupotrebljavajući ih na vlastitu korist i probitak. (II)
-
Na koju god ljudsku skupinu svrne pogled, čovjek istinski produhovljen posvuda nalazi mnogo razloga za smijeh, a još više - za suze. (I)
-
Ljudi se posvuda bore jedni protiv drugih i tome se ne vidi kraja: nacija s nacijom, grad s gradom, ceh s cehom, vladar s vladarom, sukobljavaju se i jedni drugima nanose štetu. (II)
-
Kada će napokon doći kraj uzajamnim uvredama, bude li se svatko osvećivao za bol koju su mu drugi ljudi nanijeli. (I)
-
Kažu da na silu treba uzvratiti silom, ali mene začuđuje odakle se ta izreka našla u kršćanskoj etici? (I)
-
Samo oni, čije blagostanje ovisi o nesreći puka, mogu željeti rat. (II)
-
Povode i uzroke ratova treba bez odlaganja otklanjati. (II)
-
Kakva je besramnost potrebna kako bi se moglo zazivati Krista, uporište mira, i istodobno u vječnim razdorima međusobno ratovati. (II)
-
Kako je moguće ljudima udjeljivati blagoslov mira te ih istodobno pozivati na rat? (II)
-
Lako je rat započeti, ali ga je teško završiti. (II)
-
Sramota je iz kakvih sve ništavnih i sujetnih stvari započinju velike tragedije, kakvi strašni (ratni) požari nastaju iz male (ratne) iskre. (II)
-
Rat toliko kvari moral i društveni red da to ne mogu nadoknaditi nikakve koristi (od rata). (II)
-
Najprije promisli što je mir, a što rat, koliko koristi pruža mir, a koliko štete donosi rat, pa ćeš shvatiti je li razumno mir zamijeniti ratom. (II)
-
Nema tako lošeg mira, koji bi bio gori i od najboljeg rata. (II)
-
Rat prazni državnu blagajnu, kvari narod, tlači čestite ljude, gura u prijestupe nečestite. (II)
-
Čini li ti se da je sadašnje društvo nemoralno jer najgori ljudi u njemu imaju najveću vlast, znaj da u vrijeme rata vladaju po zlu poznati zlikovci. (II)
-
Ako je nepoštivanje zakona porok sadašnjeg društva, u vrijeme rata zakon općenito šuti. (II)
-
Za djela za koja se u vrijeme mira ljude vješa u ratno se vrijeme dobiva priznanja. (II)
-
Tko je (u ratu) ubio mnogo ljudi, za njega nije nikakav problem (u miru) ubiti jednog čovjeka, ako mu se samo prohtije. (II)
-
Rat izaziva rat, i osveta povlači za sobom osvetu. (II)
-
Kada govorim protiv rata ne mislim na odlučno i hrabro odbacivanje barbara, te zaštitu općenarodnog mira po cijenu izlaganja vlastitog života. (II)
-
Ako je rat baš neizbježan, neka se vodi tako da nesreće i breme rata padnu na one, koji su rat prouzročili; sada vladari započinju ratove, ostajući sami na sigurnom, ratni zapovjednici postaju velikim ljudima, a teret rata - pada na narod. (II)
-
Neka vladari budu mudri na korist naroda, a ne na vlastitu korist. (II)
-
Svaki vladar treba svim silama nastojati oko procvata svoje zemlje. (II)
-
Neka se vladar smatra velikim i plemenitim kad upravlja i rukovodi dobrim podanicima, sretnim – ako podanicima donosi sreću, uzvišenim – ako upravlja slobodnim ljudima, bogatim – ako su bogati podanici, bezbrižnim – ako njegovi gradovi žive u miru i procvatu, a (taj) primjer trebaju slijediti i drugi (državni) dužnosnici, koji će tako najbolje ostvariti i vlastiti probitak. (II)
Cijeli je ovaj svijet samo jedna zajednička zemlja svih ljudi. (II)
IZVORI: (I) Эразм Роттердамский ОРУЖИЕ ХРИСТИАНСКОГО ВОИНА (http://www.lib.ru/FILOSOF/ERAZM i (II) Эразм Ротердамский ЖАЛОБА МИРА http://www.lib.ru/FILOSOF/ERAZM
Iscrpni prikaz života i djela Erazma Roterdamskog
Erasmus Desiderius, poznatiji kao Erasmus Roterdamus (Erazmo Roterdamski) bio je filolog, teolog, filozof, pedagog, pjesnik, autor - među obrazovanim ljudima svoga doba - izuzetno visoko cijenjenih djela.
Rođen je 1469. godine iz izvanbračne veze (pretpostavlja se da mu je otac bio svećenik Rogerius Gerardus a majka kći jednog liječnika).
Pravo mu je ime bilo Geert Geerts (Erasmus Desiderius je bilo ime kojim se sam potpisivao).
Roditelji su mu vrlo rano umrli, te je - iste godine kada je Kolumbo otkrio Ameriku (1493.) - postao redovnikom.
Osim samostanske knjižnice, s obiljem djela rimske i grčke starine, ništa drugo nije Erazma privlačilo redovničkom životu, te je vrlo brzo ishodio oslobođenje od redovničkih obveza, kako bi se dao na humanističke studije u kojima je izvrsno napredovao.
Postao je popularizator žive i slobodne antičke misli, neumorni širitelj čovječnosti, savjest svoga doba, najveći autoritet, najslavniji čovjek - "lumen mundi".
Za njega su se, kao izuzetno učenoga čovjeka, otimali pape, vladari, kardinali, sveučilišta i ugledni ljudi niza zemalja, svatko ga je htio upregnuti u vlastite interese, no on je uporno preferirao ostati neovisan, koliko je to bilo moguće: izdržavao se od pomoći različitih zaštitnika i mecena, prevođenja klasičnih djela, izdavanja vlastitih, podučavanja mladih imućnih ljudi.
Cijeloga je života ostao privrženikom kršćanskoga svjetonazora, štoviše katolikom, ali u smislu evanđeoskog kršćanstva, na koje je pozivao i Crkvu da se vrati.
Premda kršćanin, štoviše svećenik, nije bio sklon kultu svetaca, formalizmu u obredima - bitnim je držao duh vjere, a ne obredne ceremonije; o razumski nerazrješivim suprotnostima u pitanjima sv. Trojstva, pretvorbe kruha u tijelo i vina u krv Isusovu i sl. nije bio sklon raspravljati.
Pozivao je na povratak jednostavnosti prve Crkve, koju je zamišljao romantično, te je držao da je, uz Bibliju, dostatno Apostolsko vjerovanje.
Za njega je kršćanstvo prije svega predstavljalo univerzalnu čovječnost, humanost, preciznije - religiju čovječnosti.
Erazmo je držao da nema kršćanskih i poganskih istina, nego je istina u svim svojim oblicima božanska, ni u teologiji ni u filozofiji nije bio pristalica neke apsolutne, jedino važeće istine (jednom je napisao: "Gdje god naiđeš na istinu, smatraj je kršćanskom.").
Erazmo nije vidio nepremostivu suprotnost između Isusa i Sokrata, između evanđeoskog kršćanstva i antičke mudrosti, dapače, u njegovom duhovnom svijetu imali su mjesto i crkveni oci i antički mislioci - sa stajališta kršćanskih fanatika - poganski.
Renesansu, s njenim osjetilnim, radosnim preobiljem nije, za razliku od protestanta Kalvina, doživljavao neprijateljski.
Svojim najvažnijim djelom Erazmo je smatrao ispravljeno izdanje grčkog teksta Novoga zavjeta te njegov novi latinski prijevod, zahvaljujući kojemu su otklonjene mnoge pogreške i pogrešna tumačenja.
U svojim komentarima biblijskih tekstova primjenjivao je povijesno-kritičku metodu (promatrajući tekst u njegovom starohebrejskom kontekstu, te odbacujući alegorijska i kazuistička tumačenja karakteristična za srednjovjekovne teologe-skolastike), čime je pripremio temelje za kasniju racionalističku kritiku Biblije.
Nije se libio dovoditi u pitanje autentičnost nekih dijelova Biblije, hrabro razotkrivajući zamijećene proturječnosti u njima.
Pozivao je na prevođenje Biblije na nove (nacionalne) jezike.
Neumorno je izdavao djela crkvenih otaca (prvih teologa), među njima 10 svezaka djela sv. Jeronima.
Bio je prvi svjesni Europljanin (rođen u Nizozemskoj, živio je i radio u mnogim Europskim zemljama, napose u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj).
Vjerujući u duhovno jedinstvo Europe, u zajedničku europsku kulturu i civilizaciju, ne priznajući ni jednom narodu nadmoćnost - po sebi - nad drugim narodima - cijenio je narode po njihovim najplemenitijim, najobrazovanijim duhovima, po njihovoj intelektualnoj eliti, te kako u svakom narodu ima plemenitih, prosvijećenih ljudi, njegova je domovina bila svagdje gdje su bili prisutni obrazovanost, prosvijećenost, kultura; za njega su se Italija, Francuska, Njemačka, Engleska sastojale od nevelikog broja ljudi s kojima je mogao voditi fine razgovore, gradovi su za njega bile prije svega njihove knjižnice, sveučilišta, tiskare (istina, volio je i dobro vino u dobrim gostionama, izbjegavajući raskošne gozbe).
Jedanaest svezaka njegove korespondencije svjedoči o njegovim živim, intenzivnim vezama s humanistima različitih europskih zemalja.
Mislio je, govorio i pisao isključivo na latinskom jeziku, kao paneuropskom jeziku obrazovanih, prosvijećenih Europljana.
Bio je ljubitelj umjetnosti, napose poezije, te filozofije (zanimljivo je da nije imao oko za slikarstvo ni uho za glazbu), bez obzira na njihovo etničko porijeklo.
Bio je nadasve čovjek knjige, s knjigom se družio više nego sa ženama (premda nitko mu nije, kao npr. Schopenhaueru, predbacio da je bio ženomrzac, koliko je god izbjegavao draži Venere).
Bio je zagovaratelj svestranog, posebice moralnog, samousavršavanja, profinjavanja, uljuđivanja (što je bio vrhunski humanistički ideal: dakle, biti Čovjek a ne tek životinja); bio je nesmiljeni protivnik neobrazovanosti, gluposti, napuhanosti.
Erazmove su pedagoške ideje dijelom došle do izražaja tek u osamnaestom stoljeću (dijete treba odgajati od njegova rođenja, ono treba učiti kroz igru, pomoću sličica i njemu bliskih stvari, učitelj ne bi trebao djecu tući - jer je njegova služba nešto sveto i dostojno poštovanja).
Brižljivo je pazio na čistoću oko sebe, nastojao jesti samo pažljivo pripremljena jela, izbjegavao je svaki smrad, galamu, nečistoću, dim i sl. (što u njegovo doba baš i nije bilo jednostavno).
Jedno nije mogao nikako podnijeti - fanatizam (religiozni, nacionalni, ideološki), bio je ogorčeni protivnih svakog fanatizma: fanatični, isključivi ljudi (u Isusovo vrijeme - zeloti) ne samo da onemogućavaju svaki sporazum između ljudi, odnosno ljudskih grupa, oni zahtijevaju ropsku poslušnost sljedbenika, držeći svako drugačije mišljenje krivovjerjem, a to je za Erazma bilo apsolutno neprihvatljivo.
Bio je uvjeren da bi se većina konflikata među ljudima i narodima mogla izbjeći uzajamnim popuštanjem, nenasilno, putem sporazuma (dakle: oslanjajući se na razum, u kojega je imao puno povjerenje).
Nikada nikome nije svoje mišljenje ničime nametao, samo je predlagao, ali nije podnosio niti da itko njemu nameče svoje mišljenje (bilo religijsko, bilo političko); ukratko - bio je čovjek samostalnog mišljenja, slobodnog duha.
Nije se ni za što i ni za koga htio vezati, ničemu i nikome nije pristao biti apsolutno podložan, uporno je odbijao "praviti karijeru", nije htio biti ničiji naredbodavac (mi bismo danas rekli "šef"), ali niti podanik, on nije mogao stranački osjećati, misliti i djelovati (bio je za tako nešto preširoke duše).
U dubini duše Erazmo je zasigurno slutio da je fanatizam, taj zlokobni duh ljudske prirode, neuništiv, vrlo moćan, te mu se katkada, sa sigurne distance, samo pasivno podsmjehivao.
Nije moralni perfekcionist (u njegovim se pismima može naći nedosljednosti, laskanja, sitnih lukavstava, laži iz nužde, sumnjivih prešućivanja, prijetvornosti u iskazivanju poštovanja ili žalosti), ali je bio čovjek iskrene dobrohotnosti, koja za razliku od prenaglašene dobrote nije fanatično nametljiva
Za deseti dio onoga što je Erazmo rekao svome vremenu drugi bi vrlo brzo dospjeli na lomače i bili spaljeni, zajedno sa svojim djelima, jer su istinu govorili grubo, provokativno dok su Erazmove, u biti ne manje kritičke knjige, čitali pape i drugi crkveni velikodostojnici, kraljevi i vojvode te su njegova djela te za oštrog sukoba između katolicizma i protestantizma, kada se Erazmo nije htio do kraja prikloniti ni jednoj strani, dospjele neko vrijeme na zloglasni indeks zabranjenih knjiga.
Zašto bi mudar čovjek, koji se bori za istinu i pravdu, držao je, bio manje oprezan i lukav od onih koji mu na svakom koraku postavljaju zasjede?
Strogo uzevši Erazmo nije bio duboki mislilac, najmanje je bio tvorac nekog novog misaonog planetarnog sustava, on je bio prostran i slobodna mislilac, znalac, objašnjavač i prosvjetitelj u najplemenitijem smislu te riječi, i kao takav bio je učitelj mnogim kasnijim prosvjetiteljima, slobodnim misliocima i enciklopedistima XVIII. stoljeća, odnosno pedagozima XIX. stoljeća.
Erazmo je uvijek težio harmoničnom sažimanju suprotnosti u duhu humaniteta (čovjekoljubivosti, čovječnosti).
Bio je protivnik buna, nasilnih prevrata (revolucija), svakog talasanja mahnitih masa, koje je duboko protivno biti univerzalne humanosti.
Vjerovao je u veliki, nadnacionalni, savez dobronamjernih, prosvijećenih ljudi (koji međusobno komuniciraju na - onodobnom - nadnacionalnom jeziku, latinskom).
Vjerovao je da se neuke mase može uzdići istinskim odgojem i obrazovanjem (ne - propagandom i agitacijom!), te je zagovarao široko svjetovno obrazovanje, ne samo za muškarce, nego i za žene, tražio je reformu školskog sustava koja bi to omogućila.
Pozivao je vladare da vladaju po načelima čovječnosti i pravednosti odbacivao je tiraniju kao društveni poredak, što ne znači da je zagovarao demokraciju, uvjeren da vladar treba služiti narodu, a ne obratno, te da vladar treba računati više na poštovanje podanika, nego na njihov strah.
Tražio je od vladara da se odreknu osvajačkih ciljeva, te da čine sve da se ostvari jedinstvo Europe, štoviše - cijele svjetske zajednice, što je vidio kao jedini put koji vodi miru i slozi među ljudima.
Spas države i društva za Erazma je u prvom redu pitanje osobnog morala i intelektualne prosvjećenosti.
Mrsko mu je bilo svako barbarstvo, svaki primitivizam, te je protiv njih, on kao pacifist (a bio je prvi deklarirani europski pacifist), čak odobravao i - doduše obrambeni - rat.
Smatrao je zadatkom svakoga umnoga čovjeka širiti i promicati prosvijećenost (naročito putem knjiga), privoditi manje prosvijećene slojeve društva visokim kulturnim vrijednostima, kako bi se postupno prosvijetilo i kulturno uzdiglo cijelo čovječanstvo.
Zanimljivo je da se Erazmo nije obraćao vođenima i zavođenima, nego vođama, knezovima, svećenicima, znanstvenicima, umjetnicima - tj. onima koji nose odgovornost za stanje stvari u svijetu (nije, dakle, kao uostalom ni većina drugih humanista, bio pristalica poboljšavanja stvari odozdo, najmanje putem pobuna i prevrata, nego odozgo, i to putem prosvjećivanja).
Za nasilne, krvave konflikte u ljudskom rodu nije optuživao mase i njihove prainstinkte, nego one koji ih raspaljuju (u ovom ili onom vlastitom interesu, često ne mogavši vratiti stvari nazad, dok se pranagoni ne ižive u strahovitim užasima).
S gotovo religioznim idealizmom vjerovao je, kao i ostali rani humanisti, u sposobnost ljudske prirode da se učenjem i studijem oplemenjuje, vjerovao je da se poučavanjem može prenositi, štoviše naučiti, i moralnost, bio je uvjeren da obrazovanost omogućava veći i uspješniji nadzor nad slijepim prainstinktima (i to nam se čini danas možda najupitnijim u tzv. ranom humanizmu).
Optimizmu prvih humanista, bez sumnje, pogodovali su velika otkrića i izumi XV. stoljeća, renesansa znanosti i umjetnosti; u Erazmovo doba, prvi puta nakon propasti antičke civilizacije - bio je zamjetan veliki kulturni uspon, ovoga puta gotovo cijele Europe, razumnost je doživjela svoj pravi trijumf.
Međutim, sve to nije dugo trajalo, niti, čini se, može dugo trajati: nije opći napredak ono što široke mase zadovoljava, u prosječnim ljudskim prirodama koliko je snažna sklonost prema ljubavi, toliko je, ako ne i više, snažna sklonost na mržnju, nadasve sebičnost koja traži brzu osobnu korist; osim toga - masi je konkretno, opipljivo pristupačnije od apstraktnog, a humanistički ideali čine se više-manje dalekima, prostim okom jedva vidljivima, oni su previše aristokratski.
Fanatizam (iracionalna strastvenost) koja izrasta iz pradubina ljudskih nagona ciklički se budi i preplavljuje sve narode: gotovo svaka generacija doživljava jedno takvo unazađenje, jedno takvo iracionalno mahnitanje (drži Stefan Zweig), te plemenitim ljudima u vrijeme mahnitanja fanatizma ne preostaje drugo do - nekako preživjeti (što je, ne zaboravljajmo, puno teže nego se prepustiti stihiji!).
Za Erazmova života fanatizam je, ušavši preko Luthera s jedne, a preko Rima s druge strane, pokidao sve lance razuma i oborio se u svojoj svojoj mahnitosti na Europu.
Fanatizirana krda gurala su Erazma čas na jednu, čas na drugu stranu, prema jednim odnosno prema drugim parolama, njegov fin, perom kao jedinim oružjem građen, projekt čovječnijeg svijeta, svijeta s više razumnosti, jednim je udarcem smrskala željezna šaka Martina Luthera (kako to slikovito kaže Stefan Zweig).
Europa se podijelila na fanatično suprotstavljene katolicizam i protestantizam, Sjever i Jug, Germane i Romane, te je svatko, makar i protiv svoje volje, bio primoravan biti ili za Luthera ili za papu.
Erazmo je uporno odbijao opredijeliti se, bio je za obnovu katoličke crkve, i sam ju je zahtijevao (zbog čega su luterovci mislili da će biti na njihovoj strani), ali nije htio ni u kom slučaju prihvatiti nikakav prevrat čiji nositelji imaju biti neuke mase i nikakvo dijeljenje duhovnog jedinstvene Europe (što je još paradoksalnije - u dva, navodno oba "kršćanska", tabora).
Erazmo nije bio buntovnik, nije bio prevratnik (revolucionar), držeći da pobune mogu (kao što je to, uostalom, povijest počesto pokazala) izazvati nasilja, zla i gora nego ranija; on je uvijek mudro taktizirao te je izbjegavao svaki beskorisni otpor protiv vlasti i vlastodržaca (zbog čega su ga, dakako, fanatici različitih boja optuživali za kukavičluk, rišući ga kao mlaka i neodlučna čovjeka).
Erazmo je vidio da obje strane pretjeruju, dok je on želio spašavati općeljudsko, zajedničko kulturno dobro, štoviše ostajući u sredini i spreman biti posrednikom (od čega, u takvim okolnostima, nema ničega opasnijeg).
Kada su jedni i drugi shvatili da taj slobodni duh ne želi ni na jednu stranu, s obje su suprotstavljene strane, zapraskale mržnja i poruga prema Erazmu: Luther je na Erazma bacio tešku kletvu, a Katolička je crkva (doduše, samo na neko vrijeme) stavila je njegova djela na svoj indeks zabranjenih knjiga.
On sam poručuje sljedbenicima Luthera u traktatu "Hyperaspistes": "Znam da u ovoj crkvi, koju vi nazivate popovskom, ima mnogo takvih koji mi se ne dopadaju; ali takve vidim i u vašoj crkvi. Lakše se podnosi ono zlo na koje se čovjek navikao. Zato ću trpjeti ovu crkvu dok ne vidim neku bolju, a i ona je primorana trpjeti mene dok i sam ne postanem bolji."
Erazmo je uporno ustrajavao u svojoj nepristranosti, a kada je vidio da ne može posredovati oko pomirenja, sklonio se u stranu, čuvajući i dalje, dok je posvuda bjesnio strahoviti orkan mržnje, svoju vjeru u razum, u prosvijećenost, u moralne vrijednosti (na čemu se se mnogi nakon njega nadahnjivali).
Po strani od bojnog polja, ne pripadajući nijednoj fanatiziranoj vojsci, s obiju strana napadan, Erazmo je umro osamljen, ali neovisan i slobodan (njegovom možda najbližem prijatelju, Tomasu Moreu povampireni Henrik VIII. dao je odrubiti glavu).
Erazmo spada u prilično rijetku grupu intelektualaca koji su istodobno bezuvjetni idealisti i apsolutni umjerenjaci (što mu neki predbacuju kao mlakost, upravo slabost zaboravljajući da je Erazmo ipak dijete Nizozemske, te da je povijest Nizozemske znatno manje krvava i surova od povijesti mnogih europskih zemalja).
Bio je previše razborit i umjeren čovjek da bi mogao postati istaknutom povijesnom ličnošću.
Povijest ne cijeni puno umjerene ljude te je Erazmo u njoj ostao nekako u pozadini, pa niti većina naših suvremenika, čak i onih s visokim obrazovanje, o tom izuzetno plemenitom čovjeku, prvaku europskog humanizma - ne zna ništa ili skoro ništa: miljenici povijesti su strastveni, neumjereni ljudi, divlji pustolovi iza kojih ostaju pustoš u selima i gradovima te u srcima ljudi.
Srećom, sve se strasti nakon mahnitanja barem na neko vrijeme umire, same sebe izigravši, te katkada i razum, koliko-toliko, dođe na svoje.
Johan Hojzinga smatra da obrazovano čovječanstvo ima razloga poštovati Erazmovo ime, ako ni zbog čega drugog onda zato što je bio zaista pošten propovjednik one opće ljudske blagosti, koja je svijetu i danas potrebna.
ERAZMOVA DJELA
Erazmova sabrana djela obuhvaćaju 10 svezaka velikoga formata, između kojih se naročito ističu:
MÓRIE ENCÓNIUM (Pohvala ludosti) ("Pohvala ludosti" postala je najpoznatijim, danas gotovo jedino poznatim, Erazmovim djelom, napisao ju je boraveći kod svog prijatelja Thomasa Morea, a predstavlja šaljivi pamflet uperen protiv posvemašnje gluposti i ludosti (moria) doba
ADĀGIA (Izreke) (djelo predstavlja zbirku izreka antičkih autora s komentarima, za one koji uče latinski jezik, ali je vrlo brzo postalo svojevrsnim općim priručnikom humanističkog obrazovanja)
ENCHÍRIDION MILÍTIS CHRISTIĀNI (Priručnik kršćanskog ratnika) (djelo je Erazmo napisao na žalbu jedne pobožne, čestite žene, što se žalila na svoga gruboga i neobrazovanoga muža, ubrzo je djelo postalo priručnikom evenđeoske pobožnosti, vrlo cijenjenim u XVI. - XVIII. stoljeću)
COLLÓQUIA FAMILIĀRIA zbornik je odabranih dijaloga, koji je trebao biti priručnikom za školovanje jednog mladića, ali je uskoro postao udžbenikom iz kojega su generacije učile latinski jezik.
NEKOLIKO RIJEČI O KNJIZI "POHVALA LUDOSTI"
Knjiga je dostupna na hrvatskom jeziku, u prijevodu mr. Zvonimira Milanovića, i može se nabaviti u knjižarama po pristupačnoj cijeni. Radije ćemo predstaviti izbor misli iz dvaju Erazmovih djela - koliko je priređivaču ovoga prikaza poznato - nedostupnih na hrvatskom jeziku: "Priručnik kršćanskoga ratnika" i "Žalopojka mira".
"Pohvalu ludosti" sam Erazmo malo je cijenio (ili je bar tako govorio), shvaćao ju je kao igru (otprilike kao i Thomas More "Utopiju"). Ipak, "Pohvala ludosti" postala je i ostala najčitanijim njegovim djelom, općenito se drži i - najboljim, u svakom slučaju - neprolaznim. U "Pohvali ludosti" Erazmo je dao nešto što nije mogao dati nitko drugi osim njega. Kroz cijelo djelo odzvanjaju dvije teme: tema o spasonosnoj ludosti, koja je zapravo mudrost, i tema o uobraženoj mudrosti, koja je zapravo ludost. Ludost je spontana energija bez koje ne može nitko izdržati život. Nije moguće živjeti posve razumno i ozbiljno.
Zašto Erazmo, vrsni intelektualac i zagovornik obrazovanja, prosvjećivanja, plemenitosti, nije napisao djelo sa suprotnim predznakom, "Pohvalu mudrosti"? Erazmo je očito smatrao da to nije potrebno. Uostalom, lik mudraca iz "Pohvale ludosti" nije nositelj mudrosti koju je Erazmo preferirao, jer je suprotnost slobodnom misliocu, punom životne radosti i optimizma. Erazmo zagovara mudrost koja nije u suprotnosti sa životom.
NEKOLIKO MISLI IZ "PRIRUČNIKA KRŠĆANSKOG RATNIKA"
-
(Kršćanin) ne treba odbacivati ono, što ispravno govori nekršćanski autor.
-
Onaj koji više razumije treba raspolagati većom moći, a onaj koji razumije manje - neka se pokorava prvome.
-
Nekršćanski vladari vladaju, a kršćanski vladari trebaju širiti na svoje podanike ne vlast, nego ljubav.
-
Začuđujuće je da se vladarska nadmjenost prostire čak i na same pontifekse i biskupe, te da se teolozi, (doduše) više neuki nego slavohlepni, ne srame sebe otvoreno nazivati našim učiteljima, premda je Krist svojima zabranio i jedno i drugo.
-
Na koju god ljudsku skupinu svrne pogled, čovjek istinski produhovljen, posvuda nalazi mnogo toga što izaziva smijeh, a još više - onoga što izaziva suze.
-
Vrlo mnoga (kršćanska) shvaćanja jako su iskrivljena te su u velikom raskoraku s Kristovim naukom.
-
Ti držiš da ti je vlast (dana) od Boga, a da li misliš na to da će on od tebe zahtijevati i da položiš račun za upravljanje?
-
Kažu da na silu treba uzvratiti silom, ali mene začuđuje odakle se ta izreka našla u kršćanskoj etici.
-
Razuman čovjek prigušuje i obuzdava svoj gnjev.
-
Davati na volju srdžbi ne priliči čovjeku, nego zvijerima.
-
Sram me je i reći s kakvim praznovjerjem većina ljudi prakticira obrede, što ih je čovjek ustanovio s posve drugim nakanama.
-
Nikada ljudske stvari nisu stajale tako dobro, da se većini ljudi ne bi dopadalo ono najgore.
-
Ja ljude nazivam ruljom ne obzirom na njihov (društveni) položaj, nego s obzirom na dušu: rulja (vulgus) su ljudi okovani vlastitim nagonima.
-
Vrlo je malo i uvijek će biti malo ljudi kojima je na srcu kršćanska jednostavnost, siromaštvo i istina.
-
Kako je (u staro doba) mnogo bilo ljudi, kojima nakon dobrog upravljanja državom, ništa nije ostalo, osim pošteno zaslužene slave.
-
Istinska i jedina naslada (za čovjeka) je - radost čiste savjesti.
-
Kada nerazumni roditelji opraštaju djeci njihove poroke, obično (pogrešno) govore - kako ih jako vole.
-
Što više stojiš u društvu, to više stavljaj sebe u službu drugim ljudima u ljubavi: ako si uglednoga podrijetla, ponašanje dostojno Krista neće zatamniti, nego ukrasiti tvoje plemenito podrijetlo, ako si učen čovjek, skromno podnosi i ispravljaj neznanje neukih.
-
Novcem se stječu prijatelji, ali lažni.
-
Veliko bogatstvo nemoguće je kako steći tako i sačuvati bez grijeha.
-
Časno je samo ono što proizlazi iz istinske vrline.
-
Kada će napokon doći kraj uzajamnim uvredama, bude li se svatko osvećivao za bol koju su mu drugi nanijeli.
MISLI IZ "TUŽALJKE MIRA"
-
Niti najgora iskušenja niti najgorče iskustvo nisu u stanju ljude ujediniti i povezati ih međusobnom ljubavlju.
-
Riječ "čovječnost" označuje moralna, a ne fizička svojstva ljudske prirode.
-
Nema ni jednoga čovjeka koji bi mogao živjeti bez pomoći bližnjih.
-
Povjerovati da ljudi, neprestano zaokupljeni međusobnim sukobima i ratovima, imaju razum, može samo čovjek koji je toliko na to navikao, da ga više ne čudi sva pogubnost tih sukoba i ratova.
-
Vidio sam nježne pozdrave, ljubavne zagrljaje, vesele gozbe i sve druge radnje i osobine (koje su sastavni dio) čovječnosti (humanosti), ali jao, nisam među njima mogao pronaći ni sjenu istinskog mira i sloge, sve je uljepšano i umjetno, sve ima izvanjsku toplinu iza koje se krije nezadovoljstvo i podlost.
-
Ljudi su u sukobu sa samim sobom: razum je u sukobu s osjećajima, a osjećaji su u međusobnom sukobu, suosjećanje vuče na jednu stranu, lakomost na drugu, pohota zahtijeva jedno, srdžba - drugo, častoljublje - treće, a gramzivost - četvrto.
-
Ima li što krhkije od ljudskoga života? Ili kraće? A kolikim je bolestima i promjenama (ljudski život) izložen? A ipak ljudi, sve to znajući, kao da su lišeni razuma, navlače na sebe svakojake nevolje, veće no što su ih u stanju izdržati i preboljeti.
-
Ljudi se posvuda bore jedni protiv drugih, i tome se ne vidi ni konca ni kraja: nacija s nacijom, grad s gradom, udruženje (ceh) s udruženjem (cehom), vladar s vladarom, sukobljavaju se i jedni drugima nanose štetu.
-
Svi su kršćani braća, ali - zašto se svaki od njih ne raduje gledajući blagostanje i procvat kod drugoga?
-
Kako mogu ići zajedno kaciga i biskupska kapa, pastirski štap i mač, evanđelje i štit? Kako je moguće ljudima udjeljivati blagoslov mira te ih istodobno pozivati na rat? Kako mogu jedna te ista usta glasno slaviti miroljubivog Krista i istodobno slaviti rat? Kako može jedna te ista truba naviještati dolazak Krista i dolazak Sotone?
-
Propovjednici evanđelja među Englezima huškali su Engleze na Francuze, a oni među Francuzima - huškali su Francuze protiv Engleza.
-
Prepredeni i mudri ljudi opravdavaju se da su u rat uvučeni protiv svoje volje: ostavite se tih opravdanja, pogledajte u vlastitu dušu i savjest i vidjet ćete da nije nužnost ta kojom se rukovodite, nego gnjev, oholost i glupost.
-
Nema tako lošeg mira, koji bi bio gori od i najboljeg rata!
-
Kad se svaki čovjek ravna (samo) prema svojim vlastitim željama, to je vrlo štetno za cijelu zajednicu, pa onda niti oni koji nepravednim putovima nastoje ostvariti svoje opake namjere, ne uspijevaju ostvariti ih.
-
Neka vladari budu mudri na korist naroda, a ne na vlastitu korist.
Neka se vladar smatra velikim i plemenitim kada upravlja i rukovodi dobrim podanicima, sretnim - ako podanicima donosi sreću, uzvišenim - ako upravlja slobodnim i bogatim ljudima, bogatim - ako su bogati podanici, bezbrižnim - ako njegovi gradovi žive u miru i procvatu, primjer vladara trebaju slijediti i drugi državni dužnosnici, koji će na taj način najbolje ostvariti i vlastiti probitak.
-
Ako je rat baš neizbježan, neka se vodi tako da nesreće i ratno breme padnu na one, koji su rat prouzročili; sada vladari započinju ratove, ostajući sami na sigurnom, ratni zapovjednici postaju velikim ljudima, a teret rata pada na puk.
-
Svaki vladar treba svim silama nastojati oko procvata svoje zemlje.
-
Započeti rat je lako, ali teško ga je završiti.
-
Rat je najopasnija i najrizičnija stvar, osim kada je započet uz suglasnost cijeloga naroda.
-
Povode i uzroke ratova treba bez odlaganja uklanjati.
Nekada mir mora biti plaćen, ali kad se izračuna što rat proguta i uništi, te ako se uzme u obzir koliko gradova će biti spašeno od razaranja, vidi se da koliko god bila visoka, cijena (mira) je neznatna.
-
Neka se svi ljudi ujedine protiv rata, neka svi podignu svoj glas protiv njega, neka i javno i privatno slave i hvale mir, a ako se rat ne može izbjeći - ne treba ga ni u kom slučaju odobravati, sudjelovati u njemu niti ukazivati počast ljudima koji su sudjelovali u tom zločinačkom djelu.
-
Kad govorim protiv rata ne mislim na odlučno i hrabro odbacivanje barbara, i zaštitu općenarodnog mira uz izlaganje vlastitog života; govorim o ratovima koje vode kršćani iz sitničavih i nepravednih razloga.
-
Sramota je iz kakvih sve ništavnih i sujetnih stvari započinju velike tragedije, kakvi strašni (ratni) požari nastaju iz male (ratne) iskre.
-
Kad se uzme u obzir da se svaki čovjek sjeća cijelog mnoštva uvreda i nanesenih nevolja, a da dobra djela ne pamti, nego ona ostaju u najdubljem zaboravu - proizlazi da svi ljudi žele rat i da su mu skloni.
-
Elita podržava i raspiruje zablude nerazumnih ljudi te ih zloupotrebljava na vlastitu korist i probitak.
-
Čitav je ovaj svijet samo jedna zajednička zemlja svih ljudi.
-
Rat od velikog brzo postaje ogroman, iz jednog rata (brzo) se razviju mnogi, rat bez krvoprolića brzo postajte ratom s krvoprolićem, i što je najvažnije, ta oluja kažnjava i pogađa ne jednog ili dva čovjeka, nego sve ljude podjednako.
-
Najprije promisli što je mir a što rat, koliko koristi pruža mir a koliko štete donosi rat, pa ćeš shvatiti je li razumno mir zamijeniti ratom.
-
Tko je (u ratu) ubio mnogo ljudi, za njega nije nikakav problem (u miru) ubiti jednog čovjeka, ako mu se to samo prohtije.
-
Ako je nepoštivanje zakona sada porok cijeloga društva, u vrijeme rata zakon općenito zašuti.
-
Čini li ti se da je sadašnje društvo nemoralno jer najgori ljudi u njemu imaju najveću vlast, znaj da u vrijeme rata vladaju po zlu poznati zlikovci.
-
Za djela za koja se u doba mira ljude vješa, u ratno se vrijeme dobivaju priznanja.
-
Tko može bolje provesti vojsku skrivenim stazama od razbojnika, tko može biti uspješniji u pljačkanju domove drugih ljudi od provalnika, tko će lakše oskvrnuti crkve od bogohulnika, tko može s više smjelosti sasjeći neprijatelja ili mu mačem ispustiti crijeva, od onog koji vješto rukuje mačem, tko može vještije zapaliti grad od palikuće, tko se lakše nosi s opasnostima na moru od gusara, naviknutog na morsku pljačku?
-
Ako za vladara nema ničeg dražeg od sigurnosti i blagostanja njegovih podanika, on mora iznad svega mrziti rat.
-
Ako se vladareva sreća sastoji u sretnom upravljanju državom, on mora iznad svega voljeti mir.
-
Rat toliko kvari moral i društveni red, da to ne mogu nadomjestiti nikakve koristi (od rata).Rat prazni državnu blagajnu, kvari narod, tlači čestite ljude, gura u prijestupe ljude nečestite.
-
Rat ne prestaje sve dok se ne otklone sve njegove posljedice.
-
Pomisli koliko novca prolazi kroz ruke isporučitelja (ratne opreme) i vojnih zapovjednika?
-
Ako ti se čini da se mir može sačuvati samo uz cijenu velikih žrtava, zašto ne pomisliš: "Evo, izgubit ću nešto, ali ću zato, premda i skupo, kupiti mir."Kakva je besramnost potrebna kako bi se moglo zazivati Krista, oslonac mira, i istodobno u vječnim razdorima međusobno ratovati.
-
Zar nije nakon toliko proživljenih ratnih teškoća i nevolja vrijeme napokon se urazumiti?
-
Samo oni čije blagostanje ovisi o nesreći naroda mogu željeti rat.Rat izaziva rat, i osveta povlači za sobom osvetu.
IZVORI: Johan Hojzinga ERAZMO, "Nolit", Beograd; Stefan Cvajg ERAZMO ROTERDAMSKI, "Narodna prosvjeta", Sarajevo 1957; Эразм Роттердамский ОРУЖИЕ ХРИСТИАНСКОГО ВОИНА (http://lib.ru); Эразм Ротердамский ЖАЛОБА МИРА (http://lib.ru)
|
